Kad je Segre imao 6 godina, majka ga je tjerala da gleda Ecce Bombo Nannija Morettija, iako mu tada nije bilo jasno što joj se u tom filmu toliko svidjelo. Ipak je volio njegovu zadnju scenu u kojoj Moretti i njegovo društvo čekaju izlazak sunca na pogrešnoj plaži. Ta scena sada se vraća odraslom Segreu, dok stoji na plaži slanog jezera Inder u Kazahstanu. Mnogi su u Kazahstanu čekali da im u životu napokon izađe sunce. Ali iščekivanje sunca i budućnosti ponekad može dugo trajati. Tako su i Segreovi roditelji u šezdesetima vjerovali u sintagmu emocije uspjeha i izlazak iz siromaštva. Bilo je to doba talijanskog ekonomskog booma. Danas se to isto ekonomsko čudo događa Kazahstanu koji Segre posjećuje. U talijanskim šezdesetima Agip je krenuo u naftnu eksploataciju talijanskog juga, kad su radnici i poljoprivrednici napuštali sela da bi se zaposlili u naftnoj industriji. Danas je talijanski ENI uz još nekoliko multinacionalki postao najjači igrač u kazahstanskom naftnom biznisu, čime je Italija postala najveći uvoznik kazahstanskog plina. Ali korist od tog kazahstanskog ekonomskog booma imali su samo oni koji su se na vrijeme ukrcali na vlak, dok su oni drugi poput jednog pastira ili jednog bračnog para ostali izvan igre. Kao što je i Agip u šezdesetima obećao talijanskom jugu da mu s naftom dolazi ekonomski rast, iako su od njega imali korist samo oni koji su se na vrijeme ukrcali na vlak. Segreov doks igra na analogije i dijalog talijanskog jučer i kazahstanskog danas, u stalnom ispreplitanju javnog i intimnog. Footage snimljen Super-osmicom u kojem pratimo autorovo djetinjstvo i isječke iz života njegovih roditelja koji su se iz Chioggie preselili u veliki grad, izmjenjuje se sa starim reportažama iz ENI-eva arhiva. Talijansko jučer i kazahstansko danas. Kao da se ništa izmijenilo nije. (Dragan Rubeša)