Bani Khoshnoudi prognana je iz Irana nakon što je njen prethodni film The Silent Majority Speaks (2009) o Zelenom pokretu zabranjen. U Točki nestajanja prekida desetljetnu obiteljsku šutnju o nestaloj rođakinji koja je tijekom čistki 1988. pogubljena u iranskom političkom zatvoru. Hvatajući se u koštac s otuđenjem i gubitkom koristi rijetke preživjele predmete, fragmente, arhive i pokretne slike nastale tijekom dugogodišnjih dnevničkih filmskih zapisa koje je vodila u Iranu kako bi se osvrnula na strah koji je tolike godine ušutkivao njene sunarodnjake٠inje i eksploziju otpora koja kontinuirano raste u iranskom društvu današnjice, kulminirajući 2022. smrću Mahse Amini i nastankom pokreta Žene, život, sloboda. U dijarističkom filmskom eseju Khoshnoudi pretvara sjećanje u čin otpora kako bi adresirala kolektivnu generacijsku traumu koju je Islamska revolucija 1979. nanijela brojnim iranskim obiteljima.

Njen sveobuhvatan i diskurzivan pothvat tretira tragove prošlosti kao prašnjave rubove na zidu gdje je nekoć bila obješena slika – statične kadrove praznih soba i napuštenih kuća Khoshnoudi supostavlja razgovorima sa starijim članicama svoje obitelji ali i anonimnim snimkama iz raznih izvora. Ispod prividne normalnosti prometnih gužvi, jarko osvjetljenih dućana i napučenih gradskih ulica naslućujemo istinitost Khoshnoudine opore tvrdnje „ne možemo disati na isti način izvan i unutar kuće.“ Filigranska montaža Claire Atherton, bliske suradnice Chantal Akerman, uvezuje obilje kućnih filmova, fotografija i sirovih snimki sve do finalnog krešenda u kojem Khoshnoudine sunarodnjakinje ispuštaju strastveni krik za slobodu. Vizuali su lišeni kontekstualizacije, naracije ili glazbe – ona je suvišna kada su nošeni urgentnošću recentnih zbivanja i zasljepljujućom snagom neposlušnosti koju na svakodnevnoj bazi prakticiraju iranske žene. Što znači biti izbrisan ne samo iz povijesti vlastite zemlje, koja ne prihvaća ikakvo odstupanje od norme, ali i iz povijesti vlastite obitelji? Zahvaljujući videima njih koje se nikad nisu prestale boriti, redateljica svojoj rođakinji vraća izgubljenu obitelj – njen zaboravljeni vapaj postaje dio kolektivne borbe iranskih žena, prigušeni val u uzburkanom moru pobune, iscrtavajući dosad nevidljivu ali neraskidivu sponu između one koja je prešućena i pripadnica nove generacije koje se više neće dati ušutkati. (Dina Pokrajac)

Nagrade i festivali:

VISIONS DU RÉEL (2025) – svjetska premijera, Burning Lights Jury Award