Bani Khoshnoudi prognana je iz Irana nakon što je njen prethodni film The Silent Majority Speaks (2009) o Zelenom pokretu zabranjen. U Točki nestajanja prekida desetljetnu obiteljsku šutnju o nestaloj rođakinji koja je tijekom čistki 1988. pogubljena u iranskom političkom zatvoru. Hvatajući se u koštac s otuđenjem i gubitkom koristi rijetke preživjele predmete, fragmente, arhive i pokretne slike nastale tijekom dugogodišnjih dnevničkih filmskih zapisa koje je vodila u Iranu kako bi se osvrnula na strah koji je tolike godine ušutkivao njene sunarodnjake٠inje i eksploziju otpora koja kontinuirano raste u iranskom društvu današnjice, kulminirajući 2022. smrću Mahse Amini i nastankom pokreta Žene, život, sloboda. U dijarističkom filmskom eseju Khoshnoudi pretvara sjećanje u čin otpora kako bi adresirala kolektivnu generacijsku traumu koju je Islamska revolucija 1979. nanijela brojnim iranskim obiteljima.
Njen sveobuhvatan i diskurzivan pothvat tretira tragove prošlosti kao prašnjave rubove na zidu gdje je nekoć bila obješena slika – statične kadrove praznih soba i napuštenih kuća Khoshnoudi supostavlja razgovorima sa starijim članicama svoje obitelji ali i anonimnim snimkama iz raznih izvora. Ispod prividne normalnosti prometnih gužvi, jarko osvjetljenih dućana i napučenih gradskih ulica naslućujemo istinitost Khoshnoudine opore tvrdnje „ne možemo disati na isti način izvan i unutar kuće.“ Filigranska montaža Claire Atherton, bliske suradnice Chantal Akerman, uvezuje obilje kućnih filmova, fotografija i sirovih snimki sve do finalnog krešenda u kojem Khoshnoudine sunarodnjakinje ispuštaju strastveni krik za slobodu. Vizuali su lišeni kontekstualizacije, naracije ili glazbe – ona je suvišna kada su nošeni urgentnošću recentnih zbivanja i zasljepljujućom snagom neposlušnosti koju na svakodnevnoj bazi prakticiraju iranske žene. Što znači biti izbrisan ne samo iz povijesti vlastite zemlje, koja ne prihvaća ikakvo odstupanje od norme, ali i iz povijesti vlastite obitelji? Zahvaljujući videima njih koje se nikad nisu prestale boriti, redateljica svojoj rođakinji vraća izgubljenu obitelj – njen zaboravljeni vapaj postaje dio kolektivne borbe iranskih žena, prigušeni val u uzburkanom moru pobune, iscrtavajući dosad nevidljivu ali neraskidivu sponu između one koja je prešućena i pripadnica nove generacije koje se više neće dati ušutkati. (Dina Pokrajac)
Nagrade i festivali:
VISIONS DU RÉEL (2025) – svjetska premijera, Burning Lights Jury Award
Bani Khoshnoudi je iranska redateljica i vizualna umjetnica koja stvara dokumentarne i igrane filmove te likovne i fotografske projekte. Njeni radovi istražuju povijest modernog Irana kao i slojeve, priče i iskustva vezane za egzil i migraciju. Njen dokumentaristički esej The Silent Majority Speaks (2009) zabranjen je u Libanonu i Iranu. Politička freska koja pokriva stotinu godina političkog otpora u Iranu uključena je u izložbeni projekt Georgesa Didi-Hubermana za muzej Jeu de Paume a Nicole Brenez uvrstila ju je u deset najvažnijih filmova stoljeća. Njen igrani prvijenac Fireflies (2019) snimljen je u Meksiku te je osvojio nagradu za najbolji iberoamerički dugometražni film na Miami International Film Festivalu. Godine 2022. osvojila je prestižnu Herb Alpert Award za film i video a njen rad uvršten je u glavnu izložbu 60. Biennale di Venezia Foreigners Everywhere (kustos Adriano Pedrosa).