Naša zemlja

Na čemu počiva vlasništvo nad zemljom? Je li u pitanju zakonski sankcioniran komad papira? Ili stoljeća življene povijesti? Važan politički dokumentarac Lucrecije Martel o ubojstvu Javiera Chocobara, starješine autohtonog naroda Chuschagasta, istražuje bolno prolongirano i pravno autorizirano nasljeđe kolonijalizma u Argentini.

U listopadu 2009. poduzetnik Dario Amín uz dvojicu suradnika upustio se u izgradnju rudnika te izbacivanje članova i članica indijanske zajednice Chuschagasta sa zemlje koju nastanjuju na samom sjeveru Argentine, zemlje za koju Amín tvrdi kako je njegova. Izbija sukob koji dovodi do Chocobarove smrti a čitav incident biva zabilježen na video-kameri, jedinom oružju starosjedioca naspram revolvera nadolazećih ubojica. Devet godina kasnije, nakon brojnih prosvjeda započinje suđenje Chocobarovim ubojicama a u sudnici se nalazi i jedna od najvećih suvremenih latinoameričkih filmskih autorica, Lucrecia Martel, i sama rodom iz dotične sjeverne pokrajine Salta poznate po živopisnim pustinjama, andskim visinama i tobože izumrloj indijanskoj kulturi.

Njen empatičan i subverzivan dokumentarni komad daje vidljivost onima koje povijest tvrdoglavo drži izvan kadra i utišava njihove glasove. Kroz analitičku filmsku formu koja objedinjuje tegobne sudske snimke, senzibilne intervjue, buntovnu glazbu gauchosa, jedvice sačuvane indijanske arhive i obiteljske fotografije, Martel se pridružuje apelu svojih protagonista za povratkom zemlje koja im je oduzeta, a predstavlja identitetsku okosnicu njihovih predačkih spona i sjećanja. Tijekom 14 godina snimanja uz pomoć protagonista iz indijanske zajednice Martel iscrpno rekonstruira zločin i sudsku trakavicu koja je uslijedila, demonstrirajući iz prve ruke ukorijenjenu korumpiranost i rasizam argentinskih institucija. Pritom maestralno koristi dronove kako bi rekreirala osvajački i invazivni pogled kolonizatora i njegovo posesivno svojatanje nepreglednih prostranstava. Dok je za Amína i njegove plaćenike vlasništvo nad zemljom stvar novčane transakcije, za zajednicu Chuschagasta zemlja je produžetak njihova ranjenog tkiva i izbrisane povijesti njihovih predaka. Lucrecia Martel pomno demontira strukture moći, nametnute jezične barijere i prljavu mrežu birokracije u svakom kadru, u svakom svjedočanstvu, u svakoj slici koju je sačuvala zajednica u središtu priče, te u zračnom pogledu koji najbolje otkriva zemlju koja je predmet spora i nad kojom je retorika posljednja brava podjarmljivanja.