Nakon što mu se dogodi kreativna blokada, kad u potrazi za perfekcijom više nije bio u stanju odmaknuti se u novom filmskom scenariju dalje od epizode u kojoj je njegov junak sletio na tokijski aerodrom Narita i uzeo pogrešni kofer u kojem su bile gaće s figurom tigra, ciriški sineast Stefan Keller (glumi ga sam autor filma) biva prinuđen prihvatiti drugi posao, ocjenjujući kvalitetu smještaja u švicarskim hostelima, dok anonimno putuje Švicarskom u doba adventa. Tijekom putovanja Stefan očajnički traga za pričom, ali i hrva se s vlastitom intimnom vezom ne bi li spasio ono što se spasiti može. U savršenom spoju dosade, letargije, pasivnosti, naivnosti i straha. Svi hosteli koje posjećuje vlakom i poštanskim autobusom na relaciji Baden – Bern – Luzern – Lugano – Pontresina – Fiesch – Zermatt – Ženeva, antiseptični su i uglavnom sablasno prazni. A gumene rukavice koje dobiva da bi njima detektirao tragove prašine gotovo forenzičkom pedanterijom, praktički mu nisu ni potrebne, jer u švicarskim hostelima naprosto nema prašine. Putom se naš junak, munjen i zbunjen, sudara sa šarolikim kreaturama i usamljenim dušama, poput hrvatske cure na recepciji u bliskom susretu sa švicarskom policijom, biciklista koji u prikolici vuče ogromno raspelo i afričkog imigranta koji mu podastire svoju mučnu priču, te Kineza koji sudjeluje u identičnoj apsurdnoj misiji poput njega. Svi oni suočit će ga sa smislom vlastite egzistencije. Inspiracija za scenarij Stefanova dugometražnog debija radnog naziva Pismo mom nerođenom djetetu ipak se dogodi i on provede čitavu noć u praznom restoranu hostela ispred svog laptopa u zanosu stvaranja. Ali što to vrijedi kad ga producentica odbije, uz napomenu da mu je tekst više za kazališne daske nego za film. Iako se u filmu citira Alejandro Jodorowski, konkretnije, njegova knjiga o psihomagiji, atmosfera autorova sumanutog, ali krajnje smirenog komada doima se kao da su se Jarmusch i Cassavetes susreli negdje duboko u snijegom zametenim pejzažima švicarskih Alpi. (Dragan Rubeša)