Egzil, čežnja, iskorijenjenost. Ovo eksperimentalno autobiografsko djelo pokriva redateljevo viđenje četrnaestogodišnjeg razdoblja (1949. – 1963.) od njegova dolaska u SAD i života u litavskoj zajednici u bruklinskom Williamsburgu, preko života na Manhattanu i bilježenja društvenih prosvjeda 1950-ih i 1960-ih, do uvida u formiranje filmske i umjetničke underground scene. Sjećanje je uvijek jaz između iskustva (trenutka snimanja) i revizije (trenutka montaže) u kojem fragmentarni zapisi proizvode sliku rascijepljenog dnevničkog subjekta. Filmski zapis služi Mekasu kao sjećanje ali i on polako blijedi i iščezava.
“Period kojim se bavim u ovom filmu u šest rola jest period očajanja, odnosno očajničkih pokušaja da pustim korijenje na novom tlu, da stvorim nove uspomene. U tih šest bolnih rola pokušao sam dočarati kakav je osjećaj biti u egzilu, kako sam se osjećao tih godina.. Izgubljeno, izgubljeno, izgubljeno je naslov filma koji smo moj brat (Adolfas) i ja htjeli snimiti još 1949. godine i dobro ukazuje na naše tadašnje raspoloženje. Naslov opisuje stanje svijesti kod izmještene osobe koja još nije zaboravila svoju domovinu niti stekla novu. Tek u posljednjem dijelu napetost popušta i pronalazim trenutke sreće. Novi život počinje…” (Jonas Mekas)
