Priča o stanovnicima zaboravljenog sela koji jednom tjedno sudjeluju u začudnom društvenom ritualu – guraju kolica s kruhom koji je nekoliko kilometara udaljen od njihova mjesta stanovanja. Dok nestašne i bučne koze jedu novine, ovi penzioneri čine ono što trebaju kako bi preživjeli. Pratimo 24 sata u njihovu životu koji se doima poput crnohumorne parabole o životu u sovjetskoj Rusiji a ne isječka iz tobože progresivne posttranzicijske sadašnjosti – napušteno bivše radničko naselje od bogatog Sankt Peterburga udaljeno je svega 80 kilometara. Dvorcevoj ne ismijava svoje protagoniste niti ih sažalijeva. U tome mu pomaže jednostavnost i naivnost njegova filmskog pristupa, odsutnost glazbe i prirodno osvjetljenje, U pitanju su ljudi koji nemaju drugog izbora nego prihvatiti stvari kakvima jesu, ali odbijaju pritom glumiti veselje. Njihova bijeda nije pretjerano dramatizirana već se postupno razotkriva u svojoj jednoličnosti i banalnosti. Magičnost ovog opservacijskog dokumentarca sastoji se u njegovoj mogućnosti da aktivno angažira gledatelja i proizvede iskustveno znanje – prestajemo biti pasivni konzumenti slike i autorove interpretacije iste kao u klasičnom narativnom dokumentarcu. Dvorcevoj nas tjera da ne skrećemo pogled, ali prepušta nam da sami izvučemo zaključke. Dva desetljeća nakon snimanja ovog filma pitamo se kakva je sudbina snašla ovo naselje, jesu li se životni uvjeti stanovnika barem malo popravili ili su odgovorne vlasti jednostavno čekale da socijalni darvinizam učini svoje.

Nagrade i festivali:

IDFA – nominacija za nagradu Joris Ivens / Jihlava International Documentary Film Festival – nagrada publike / Krakow Film Festival – najbolji film / Leipzig DOK Festival – najbolji film / St. Petersburg Message to Man Film Festival – najbolji film / Molodist International Film Festival – najbolji film

Film pogledajte klikom na link.