U istom bloku prikazujemo dva televizijska dokumentarca koja je Heiny Srour snimila u kasnijoj fazi svojeg stvaralaštva kada se revolucionarni period treće kinematografije rasplinuo uslijed nadolaska neoliberalne ere. No Srour i dalje ostaje dosljedna u svojem zalaganju za dekolonijaliziranu feminističku kinematografiju koja počiva na načelima borbenog filma te združuje politike suradnje i nepokolebljivi antikolonijalistički etos.
Rijetko prikazivani dokumentarac o Sheikhu Imamu, legendarnom egipatskom narodnom pjevaču koji je u svojim političkim pjesmama bez straha kritizirale vladajuće klase. Sheikh Imam, odnosno Imam Mohammad Ahmad Eissa, rođen 1918., u arapskom je svijetu poznat po svojim pjesmama koje se nisu libile prokazivanja ljudi na vrhu. Smatrali su ga glasom potlačenih, zbog čega mu je bilo zabranjeno pojavljivati se na državnoj televiziji i radiju, te je više puta bio u zatvoru, uključujući i 1974. godine, povodom posjeda američkog predsjednika Nixona. Film čine prizori egipatskih ulica uz pjesme često jetkih tekstova; Sheikhova je poruka jasna: „Ako se danas suzbije nešto lijepo, sutra će se ponovo uzdići.“
Heiny Srour
Rođena 1945. u Bejrutu, studirala je sociologiju na Ecole Supérieure des Lettres u Bejrutu i socijalnu antropologiju na Sorbonni u Parizu, gdje je bila studentica marksističkog sociologa Maximea Rodinsona i antropologa te filmskog autora Jeana Roucha. Godine 1969., dok je bila na doktorskom studiju, tijekom kojeg se bavila društvenim položajem Libanonki i Arapkinja [MF1.1], te radila kao novinarka za časopis AfricAsia, otkrila je Narodni front za oslobođenje okupiranog Arapskog zaljeva (PFLOAG), pokret koji je predvodio ustanak protiv omanskog sultana (koji je imao britansku potporu) u provinciji Dofar. Kako bi snimila film o tom feminističkom pokretu, provela je dvije godine intenzivno istražujući i prikupljajući potrebna sredstva prije odlaska u Dofar. Srour i njezina ekipa krenuli su s jemenske granice i pješice prešli 800 kilometara pustinje i planina, po kojima su padale bombe britanskog Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (RAF), da bi došli do bojišta i zabilježili jedini dokument iz srca Oslobođenog područja. Kucnuo je čas oslobođenja završen je 1974. godine i ušao je u selekciju za Cannes Film Festival, čime je Srour postala prva žena iz zemlje Trećeg svijeta u programu prestižnog međunarodnog festivala. Ukupno deset godina svoga života posvetila je radu na ovome dokumentarcu, uključujući četiri godine restauracije. Šest joj je godina trebalo da snimi sljedeći film, Leila i vukovi (1984.) u kojem razotkriva skrivene povijesti žena u pokretu otpora, posebice u Palestini i Libanonu, gradeći estetski i politički ambiciozan kolaž povijesti, folklora, mita i arhivskih materijala. Kako sama opisuje: „Zašto žene ne bi smjele biti ambiciozne? Jer muškarci samo žele da se žene bave isključivo ‘ženskim’ problemima poput doma, obitelji i tako dalje; žele nas getoizirati. Zamjeram im to. Mi se moramo baviti i problemima od javnog interesa, kao i političkim problemima.“ Otkako je pokrenula feminističku studijsku grupu u Libanonu ranih 1960-ih, Heiny Srour neprestano progovara o položaju žena, posebno u arapskim društvima. Opsežno je pisala i govorila o slici i ulozi žena u arapskim kinematografijama. Godine 1978., zajedno s tuniskom filmskom autoricom Selmom Baccar i egipatskom filmskom povjesničarkom Magdom Wassef, objavila je manifest „U prilog vlastitom izražavanju Arapkinja“, a do danas se i dalje strastveno bavi feminističkim aktivizmom. Među njezinim kasnijim radovima ističe se film snimljen u Vijetnamu (Pobunjene Vijetnamke, 1995.) te Raspjevani šeik (1991.) kao jedini film snimljen o egipatskom političkom pjevaču Sheikhu Imamu u njegovu domu i četvrti.
Raspored projekcija
- Dokukino KIC
