Odbacujući kolonijalnu i maskulinu inačicu povijesti, Leila putuje kroz prostor i vrijeme tijekom osamdesetogodišnjeg razdoblja bliskoistočne povijesti. Od Britanskog mandata do Libanonskog građanskog rata, ona otkriva skrivenu ulogu žena… I uviđa da patrijarhat ugnjetava i muškarce.
Nadahnut pripovjedačkom tradicijom Arapskih noći, utemeljen na stvarnosti, film Leila i vukovi preuzima estetiku izvan utabanih staza. Leila, libanonska studentica u Londonu, kreće na putovanje prostorom i vremenom kako bi opovrgnula dominantno mušku kolonijalnu inačicu povijesti koju verbalizira njezin dečko Rafic, također iz Libanona. Leilino putovanje započinje u Britanskom mandatu nad Palestinom a završava Libanonskim građanskim ratom. Ona projicira sebe i Rafica u povijest tako što oboje preuzimaju višestruke uloge u zabilježenim događajima. Kako bi se razotkrila skrivena uloga Arapkinja, film izvezuje ambiciozan kolaž arhivskih materijala, folklora i upečatljivih fikcionalnih prizora. Dok na vidjelo izvlači nečujne i neglamurozne žrtve mnogih žena koje su revolucije učinile mogućima, Leila uviđa kompleksnost patrijarhata: takav sustav ugnjetava i muškarce, sinove, očeve te muževe.
„Oslanjajući se na arapsku baštinu usmene tradicije i modela mozaika, Leila i vukovi istražuje kolektivno povijesno sjećanje Arapkinja. Snimljen u razdoblju od sedam godina, te u opasnim uvjetima, Srourin je film remek-djelo u kojem se arhivski materijali miješaju s pričama iz bajki, estetski odvažnim prizorima i dramatizacijama raznih situacija s kojima su se suočavale žene u Libanonu i Palestini, od početka 20. stoljeća do 1980-ih. Iz perspektive libanonske studentice Leile, nezadovoljne službenom kolonijalnom verzijom regionalne povijesti kojom dominiraju muškarci, film rekonstruira svakodnevne, često neugodne i neprimjetne žrtve koje su žene radile unutar i uspored raznih junačkih vojnih akcija. Priče u filmu su surove, ironične i povremeno uznemirujuće.“ (Leila Portavaf)
„Ovaj dugometražni film snimljen je u uvjetima koji su nerijetko bili opasni u razdoblju od sedam godina, a opisuju ga kao „trijumf umjetničke ambicije nad naizgled nesavladivim teškoćama“; kao takav, predstavlja važan doprinos estetici Trećeg svijeta.“ (Annette Kuhn)
„Kako sam uspjela snimiti ovaj film bez ozljeda? Kojim smo čudom moja postava, ekipa i ja izvukli živu glavu? Bilo je nezamislivo snimati pod paljbom diljem Libanona i Sirije. Ovaj mi je film uzeo šest godina života. No samo su važni rezultati. Ponosna sam što sam uspjela razjariti sve antagonističke frakcije prisutne na Bliskom istoku. To je zadaća pravoga umjetnika u apsurdnim konfliktima. Zato je ovaj film iz 1984. i dalje aktualan i moderan. Htjela sam estetsku odvažnost upariti s tabuiziranim temama: prigrliti desetljeća povijest iz feminističke perspektive i istovremeno prepoznati mušku opresiju pod patrijarhatom.“ (Heiny Srour)
Henry Srour
Rođena 1945. u Bejrutu, studirala je sociologiju na Ecole Supérieure des Lettres u Bejrutu i socijalnu antropologiju na Sorbonni u Parizu, gdje je bila studentica marksističkog sociologa Maximea Rodinsona i antropologa te filmskog autora Jeana Roucha. Godine 1969., dok je bila na doktorskom studiju, tijekom kojeg se bavila društvenim položajem Libanonki i Arapkinja [MF1.1], te radila kao novinarka za časopis AfricAsia, otkrila je Narodni front za oslobođenje okupiranog Arapskog zaljeva (PFLOAG), pokret koji je predvodio ustanak protiv omanskog sultana (koji je imao britansku potporu) u provinciji Dofar. Kako bi snimila film o tom feminističkom pokretu, provela je dvije godine intenzivno istražujući i prikupljajući potrebna sredstva prije odlaska u Dofar. Srour i njezina ekipa krenuli su s jemenske granice i pješice prešli 800 kilometara pustinje i planina, po kojima su padale bombe britanskog Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (RAF), da bi došli do bojišta i zabilježili jedini dokument iz srca Oslobođenog područja. Kucnuo je čas oslobođenja završen je 1974. godine i ušao je u selekciju za Cannes Film Festival, čime je Srour postala prva žena iz zemlje Trećeg svijeta u programu prestižnog međunarodnog festivala. Ukupno deset godina svoga života posvetila je radu na ovome dokumentarcu, uključujući četiri godine restauracije. Šest joj je godina trebalo da snimi sljedeći film, Leila i vukovi (1984.) u kojem razotkriva skrivene povijesti žena u pokretu otpora, posebice u Palestini i Libanonu, gradeći estetski i politički ambiciozan kolaž povijesti, folklora, mita i arhivskih materijala. Kako sama opisuje: „Zašto žene ne bi smjele biti ambiciozne? Jer muškarci samo žele da se žene bave isključivo ‘ženskim’ problemima poput doma, obitelji i tako dalje; žele nas getoizirati. Zamjeram im to. Mi se moramo baviti i problemima od javnog interesa, kao i političkim problemima.“ Otkako je pokrenula feminističku studijsku grupu u Libanonu ranih 1960-ih, Heiny Srour neprestano progovara o položaju žena, posebno u arapskim društvima. Opsežno je pisala i govorila o slici i ulozi žena u arapskim kinematografijama. Godine 1978., zajedno s tuniskom filmskom autoricom Selmom Baccar i egipatskom filmskom povjesničarkom Magdom Wassef, objavila je manifest „U prilog vlastitom izražavanju Arapkinja“, a do danas se i dalje strastveno bavi feminističkim aktivizmom. Među njezinim kasnijim radovima ističe se film snimljen u Vijetnamu (Pobunjene Vijetnamke, 1995.) te Raspjevani šeik (1991.) kao jedini film snimljen o egipatskom političkom pjevaču Sheikhu Imamu u njegovu domu i četvrti.
Raspored projekcija
- Kino Kinoteka Q&A
