Trebali bi početi s tišinom
Gledajući umjetničko istraživanje odnosno instalaciju Beyond the Choir Sabine Mikelić uočavamo nekoliko ključnih pojmova: glas, slučaj i ukorijenjenost. Glasu odnosno zvuku filmašica pristupa donekle slično kao proslavljena performerica Joan La Barbara. Naime, prihvaća ga kao instrument podesan za prošireno iskustvo, u Sabininom slučaju ne samo auratsko nego i vizualno iskustvo. Tako glas postaje okosnica višekanalne instalacije u kojoj se istodobno istražuju mogućnosti zvuka, glasa i tišine unutar filmskog jezika, uzajamnost protagonista filma i redateljice te analiziraju odnos, značenja odnosno afektivne i kognitivne veze s „našim škojem“ kako Sabina naziva rodni Rab. Ljudski glas (često u lokalnom idiomu) odnosno pjesma (tradicijska) postaje katalizator nelinearnog pripovijedanja u mnogim kadrovima. Važnost glasa Sabina ističe u razrješavanju međugeneracijske traume kad predlaže, snimajući obitelj, kako bi „trebali početi tišinom“ dozvoljavajući glasu, nekontroliranom smjehu a naposljetku i pjesmi da potakne proces iscjeljivanja traume. Nadalje, glas je instrument koji objašnjava i povezuje znanja, memoriju i značenja koje pojedinci ili grupe razvijaju sa specifičnim mjestom. Ovdje je zanimljiv Sabinin otpor prema vizualnim stereotipovima mediteranskog krajobraza. Ne prikazuje nam, primjerice, turističke belviste bijelih stijena i modrog mora nego su dokumentarne ili poetsko realistične scene organizirane na način da strukturiraju fizičke i društvene veze odnosno društveno konstruiranu ukorijenjenost u određenom mjestu.
Upravo u međuigri glasa i njegove povezanosti sa specifičnim lokacijama, Sabina uvodi i igru odnosno slučaj. Tako predlaže, u voice offu, jednom od protagonista pred kamerom: „Ti ćeš glumiti sebe, ja ću glumiti filmskog redatelja, a nitko neće znati što će se dogoditi.“ Istraživanje problematizira, ističe Sabina i njezin „odnos redateljice i protagonista posredovanih činom snimanja, gdje filmski kadar postaje mjesto susreta, ranjivosti i osnaživanja.“ U nizu probnih snimaka koje redateljica predstavlja publici u sklopu dragocjenih istraživačkih procesa naslovljenih Filming Beyond – Voicing Relations, postepeno se pomaljaju konačne vizualne forme, autobiografski odnosno biografski elementi te odnosi koje evociraju pojedine otočke lokacije. Filmski proces, ističe redateljica, donekle je transparentan: „ne skrivamo da snimamo, greške postaju dio procesa.“ Na koncu, nevidljiva odnosno nematerijalna svojstva otočkih prostora i ljudi koji ih nastanjuju postaju gradbeni elementi vizualnih eseja ključnih za gonetanje to jest de/konstrukciju redateljičinih fluidnih identiteta.
Leila Topić
Sabina Mikelić rođena je 1981. u Rijeci. Godine 2013. magistrirala je animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom je preselila u Nizozemsku gdje je 2018. diplomirala na Nizozemskoj filmskoj akademiji (Master of Arts i Master of Film). Prije toga sudjelovala je na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama, predavala u zabočkoj Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću, dok je hrvatska publika pamti prije svega po filmovima nastalim na sjecištima dokumentarnog i eksperimentalnog filma (Dragi ja, prvo lice jednine, muški rod, Mula, skupina korijenja svezanih zajedno), u kojima je već pokazala vlastiti filmski rukopis zamućujući granice filmskog medija u potrazi za korijenima vlastita identiteta.
