Nakon petnaest godina redateljske stanke Żuławski se 2015. vratio svojim – kako se ispostavilo – posljednjim filmom, francuskom adaptacijom romana slavnoga poljskog emigrantskog pisca Witolda Gombrowicza Kozmos, za koji je primio nagradu za režiju na festivalu u Locarnu. Dva mladića povlače se na selo da pronađu mir daleko od vreve grada, no ondje upoznaju lokalnu djevojku i – kako to već kod Gombrowicza biva (npr. u slavnoj Pornografiji) – suočavaju s naizgled banalnim, ali korjenito radikalnim metafizičkim, erotskim i egzistencijalnim situacijama koje otvaraju raspravu o pitanjima objektivne istine, spoznaje itd., što su ključne teme predloška. Metafizički film noir, kako se film najavljuje – kultni Gombrowicz je u Żuławskom (nakon adaptacija Ferdydurkea u režiji Jerzyja Skolimowskoga i Pornografije u režiji Jana Jakuba Kolskoga) naposljetku možda pronašao svojega redatelja, ili je ipak Żuławski u Gombrowiczu našao korelat svojim tematskim opsesijama, a u njegovu kompleksnom, na druge jezike skoro neprevodivom jeziku, sklonom apsurdu i groteski, pandan svojem baroknom, nadrealističkom režijskom stilu. Relokalizacija radnje filma u francusku provinciju (kao i prisutnost npr. Sabine Azéme u ulozi vlasnice pansiona te konverzacijska struktura filma, što oboje podsjeća na kasnog Resnaisa) uspješno premješta poljski zaplet u francuski kontekst, svjedočeći ne samo o dubokoj, prirodnoj ukorijenjenosti Żuławskoga u francusku kulturu (premda ga se određuje kao poljskog redatelja, ukupno je režirao 4 poljska i 10 francuskih filmova), nego i o tradicijskom, trajnom frankofilnom temelju visoke poljske kulture, u rasponu od Żeromskoga i Wajde do Gombrowicza. (Tomislav Šakić)
