Kada je Chris Marker odlučio posvetiti film svibnju 1962. godine, nitko nije mogao znati što će se sve dogoditi taj mjesec, a ni što će jedan skorašnji svibanj šest godina kasnije predstavljati za buduće generacije. No kako je rekao snimatelj Pierre Lhomme u jednom kasnijem intervjuu, svibanj je uvijek bogat zbivanjima. Nedugo nakon završetka Alžirskog rata i potpisivanja sporazuma u Evianu, kojim je Alžir nakon mučnih dekolonizacijskih borbi stekao neovisnost, uslijedilo je prvo proljeće mira nakon Drugoga svjetskog rata. Chris Marker i Pierre Lhomme intervjuiraju ljude na pariškim ulicama, postavljajući im pitanja o aktualnim političkim i društvenim temama, ali i njihovoj svakodnevnici. Tu su naravno i mačke, Markerove stalne pratiteljice koje utjelovljuju slobodu i mudrost. Pedeset i pet sati snimljenog materijala u konačnici je reducirano na dva sata i tri četvrt minuta. U svojoj refleksiji na film nakon jedne rasprave u Jeune Cinéma 1964. godine Marker je filmsku tehniku koju je zajedno s Lhommeom inaugurirao nazvao „strastvenom objektivnošću“. Marker i protagoniste i gledatelje poziva na kontakt s drugima jer jedino tako možemo govoriti o društvu, civilizaciji (a stvarno ih trebamo), ali i ostvariti neposredno prijateljstvo i simpatiju koja prožima bistro na rue Mouffetard. Markerov esejizam također nastoji eliminirati nametnute stereotipe i propagandu. Njegovim riječima: „Mnogi ljudi nisu nikad stvarno razgovarali s Alžircem, crncem ili militantom. Kako bismo zamijenili unaprijed formiranu sliku koju imaju o njima, a koja proizlazi iz TV-emisija i novina kao što su France-Soir, trebamo stvoriti novu sliku koja će im pomoći da svaki put kad pomisle na ‘crnca’, ‘Alžirca’ ili ‘militanta’ postanu svjesni kako ti ljudi stvarno postoje i kako stvarno izgledaju“.
(Dina Pokrajac)
