Ruke muškarca sklapaju maketu kuće u koju on pohranjuje jedino blago. Riječ je o obiteljskoj fotografiji. Tim prizorom započinje autorovo putovanje prema boli. Filmsko je platno razlomljeno u triptih koji slikama podaruje ritam. Opet je u prvom planu tragedija rata, samo što su sada u fokusu oni koji su preživjeli psihološku i fizičku radijaciju u svim mogućim ratovima. Zlo zrači. Njegova bol pogađa i kasnije generacije. Ali prema autoru, iza te boli krije se nevinost. Panh sada preuzima ulogu svjedoka, iako ne zaboravlja na teror Crvenih Kmera koji ostaje njegova vječna opsesija… Jer, mora postojati nekakav način da se zaustavi protok smrti koju zrači 20. stoljeće i nije dovoljno razlomiti slike u split screenu da bi se prekinula jeka mržnje. Zato je Iradijacija tek još jedan autorov pokušaj otvaranja demonskih vrata povijesnog arhiva, tog velikog prokletstva filma koje ga tjera da obnovi sjećanja na užase masakra, genocida, masovnih egzekucija i ponora Povijesti, od atomske bombe do holokausta i krvi prolivene na kambodžanskim poljima smrti. Enormna količina footagea koju koristi Panh, pokazuje kako Zlo zrači iz jedne slike u drugu, u seriji fragmenata koji pripadaju različitim povijesnim epohama, povezanih jezivim anonimnim svjedočanstvima. (Dragan Rubeša, isječci iz teksta objavljenog na portalu dokumentarni.net).
Nagrade i festivali:
Berlinale – međunarodna konkurencija (2020) – najbolji dokumentarac; El Gouna Film Festival (2020); IDFA (2020)
Rithy Panh rođen je 1964. u Phnom Penhu. Godine 1980. odlazi u Pariz u bijegu od terora Crvenih Kmera, gdje upisuje Institut des Hautes Etudes Cinematographiques, danas poznatiji kao La Fémis. Njegove opsesije tim istim terorom koje započinju s Les gens de la riziere (1994), kulminirat će s S21, la machine de mort Khmere rouge. Suosnivač je Centra Bophana, zaduženog za arhiviranje kambodžanske filmske baštine. Njegov doks Slika koja nedostaje bio je prva kambodžanska produkcija nominirana za Oscara.
