Udaljenost između Berlina i Isfahana iznosi gotovo 4000 km. Web-kamera premošćuje distancu i omogućuje intimni kontakt no također svjedoči o jazu. Cijelo desetljeće Faraz Feshakari dokumentira susrete sa svojom obitelji – digitalni dijalog između njega koji je odselio u Njemačku kako bi studirao filmsku režiju i snimanje i njih koji su ostali u povelikom iranskom gradu. Otac Hassan i majka Mitra raspravljaju o tradicionalnoj ulozi žene i pokazuju plodove kaki iz vrta. Pomoću sunčanih naočala Hassan se na tren transformira u Abbasa Kiarostamija a Mitra se prisjeća vremena koje je provela u zatvoru. Rođak Rahi dopunjuje ovaj intergeneracijski dijasporični razgovor iz Austrije sa svojim omiljenim receptom: tost, mozzarella i jaje. Slika i tapeta u pozadini su pikselizirane a zvuk nesinkroniziran. Mnogo toga ostaje neizrečeno ali opipljivo. Pripovijedanje je u Što si sanjao sinoć, Paradžanove? suptilno, klizi između redaka i aluzija. Između snimljenih video-poziva Fesharaki umeće tekstualne natpise na crvenoj pozadini koji služe kao bilješke i poruke, kao i uspomene zabilježene na VHS kasetama. Prosede ovog debitantskog desktop filma razlaže suštinsku ljudsku dilemu: želju da nas razumiju iako katkad ni sami sebe ne razumijemo, te nemogućnost izražavanja emocija pred onima koji nas najbolje poznaju. Zato postoje snovi i filmovi – da oprostore neizrecivo i neiskazivo. (Dina Pokrajac)

Nagrade i festivali:

Berlinale Forum (2024) – svjetska premijera: Dokufest (2024) – posebno priznanje