Pjesma bez doma

Nakon što je provela jedanaest godina zatočena u obiteljskom domu mlada trans žena Adelina bježi iz svojeg gruzijskog sela u Beč nadajući se da će na zapadu steći toliko žuđenu slobodu. No čak i u egzilu okovi prošlosti ne daju se raskinuti a bjesomučno testiranje granica dozvoljenog pretvara se u novi kavez. Adelinina priča građena je iz arhivskih snimaka, svjedočanstva i opservacijskih sekvenca a njena tjeskobna potraga za samoočitovanjem prodorno rezonira kako na intimnoj tako na političkoj razini.[1]

Gruzijskim društvom dominiraju konzervativizam pravoslavne crkve i nasilje ekstremno desnih skupina. Zbog straha od zlostavljanja i ostracizma Adelinini roditelji držali su je godinama pod ključem i skrivenu od vanjskog svijeta u svojoj ruralnoj kući. Prebjegavši u Beč na krilima anonimnog pisma koje je uputila redatelju Pjesme bez doma, Adelina ondje između ostalog pronalazi posao, sudjeluje u izborima za trans misicu i ostvaruje svoje plesačke ambicije. No naizmjenično traumatične i sentimentalne reminiscencije na rodni kraj, taj nesuđeni i uskogrudni a opet toliko priželjkivani dom, i dalje je proganjaju. Pri stjecanju unutarnjeg mira ne pomaže ni suočavanje s tmurnim naličjem zapadnjačke inačice „slobode“, iskustvo zajedničko svoj imigrantskoj čeljadi. Tu je i njena majka koja i dalje trpi nasilni brak i društveno izopćenje uslijed prezira zadrtih sumještana. Majka i kći danas žive razdvojene živote no spona između njih pokazuje se neraskidiva.

Kroz virtuozno pretapanje boja, atmosfere i zvuka Pjesma bez doma oslikava višeslojni portret pripadnosti i složenosti stjecanja unutarnje slobode s onu stranu deklarativnog i/ili fizičkog oslobođenja. Visceralno precizna režija, vizualno očaravajuća tekstura slike i besprijekorno ovladavanje filmskim jezikom postignute su bez žrtvovanja etičkog integriteta dok bez rezervi uranjamo u Adelinin unutarnji svijet i vanjske sile koje ga oblikuju. Pjesma bez doma vješto izbjegava očiglednosti i klišeje dobronamjernih ali šablonskih aktivističkih dokumentaraca te svojoj izopćenoj i zadivljujućoj heroini pristupa s tankoćutnom pažnjom i empatičnom otvorenošću, zahvaćajući sve nijanse iz bogate palete kojom je bojana njena kompleksna i fascinantna persona. Pjesma bez doma tjera nas da osjetimo zagušujuću i zarobljeničku prirodu transfobije koju je Adelina internalizirala u vlastitom tijelu, njena nastojanja da nadvlada svoju osamljenost te se izbori za svoje pravo na postojanje. Jer Adelinina je pjesma gorko-slatka oda čežnji za pripadanjem bez da mora kompromitirati vlastito sebstvo.