Kad bi se golubi pozlatili

Jeste li ikad tugovali za nekim tko nije još umro? Pepa Lubojacki tijekom pet godina dokumentirala je živote četvero obiteljskih članova, prije svega svog brata Davida, alkoholičara i beskućnika. Putem izrazito intimnog, dnevničkog kolaža Lubojacki pokušava odgonetnuti korijene međugeneracijskih nedaća koje se opetovano manifestiraju u vidu teške ovisnosti. Tekstualne skulpture, dugotrajne opservacije, beatovi prožeti sintesajzerima i fotografije iz djetinjstva animirane pomoću umjetne inteligencije stapaju se u upečatljivo i zaigrano otkrivanje (auto)destruktivne obiteljske povijesti, prepoznavanje dijeljene boli je bespoštedno ali ispunjeno ljubavlju. Formalno inventivne i ludičke dnevničke snimke otvaraju dijalog sa stiliziranim sjećanjima, kompjuterski manipuliranim fotografijama i grafičkim intervencijama, tvoreći višeglasje koje pregovara s prošlošću. Krajnje nesentimentalno a opet toplo i nepretenciozno, film prati uzroke i posljedice ovisnosti, pitajući se gdje ljubav završava, a kontrola počinje i što poštovanje voljene osobe zaista podrazumijeva: inzistiranje na spašavanju ili prihvaćanje bez uljepšavanja. Kad bi se golubi pozlatili istovremeno bilježi čin predaje ali i daje tračak nade, iskaz snage i proces mirenja s onim što ne možemo promijeniti u našim obiteljskim odnosima, usprkos dobrim namjerama. Pepa Lubojacki oživljuje prošlost i gradi kontekstualizaciju koja štiti Davida i njihove rođake, koji se također nose s ovisnošću, od osude i neznanja okoline. U nježnom susretu, na tren ili dva, oni ponovno postaju osamljena djeca u potrazi za iscjeljenjem bez da se nužno mora identificirati uzročnik krivnje. Završetak filma donosi krhku mogućnost transformacije koju utjelovljuje očeva oronula kuća koju Pepa transformira u sigurni prostor. Golubi se možda nisu pozlatili ali svejedno se vraćaju kući koja postaje dom za kojim su toliko čeznuli.