To da je Gunvor Nelson jedan od najdarovitijih novih humanista na filmu otkriva varljivo jednostavna studija djeteta rođenog “kontrakulturalnom” paru u njihovu domu. Gotovo klasični manifest novog senzibiliteta, film je ponosna potvrda čovjeka u svijetu tehnologije, genocida i ekološkog uništavanja. Rođenje nije prikazano kao sterilno, “medicinsko” iskustvo, već kao preživljavanje primitivnog misterija, duhovno slavlje, inicijacija. Snimljen u skladu s novim senzibilitetom, film se ne obraća agresivno, već svoju ideologiju prenosi snagom primjera. Iako u tihoj prisutnosti supruga i prijateljice, lijepa mlada žena, u kućnom ogrtaču i crvenim čarapama, praktički je gola cijeli film: u svakom trenutku vidimo cijelo njezino tijelo, a konačno je uspostavljen i zadržan kontinuitet između partnera u ljubavi i roditeljice novog života; ona ostaje “erotična”; ni na trenutak ne zaboravljamo da je ona žena i da je novi život rezultat spolne žudnje. Beznadni romantizam nove svijesti – prkos dehumanizaciji – vidljiv je u ludo odvažnoj spremnosti tih ljudi da podnesu rođenje u domu (iako je osoba s medicinskim obrazovanjem očito prisutna), te u njihovom hladnom “prihvaćanju” ljudske vrste kao dijela prirode – panteizmu modernih umjetnika. Stoga ona nije pod lijekovima, nego u potpunosti svega svjesna te nakon rođenja doživljava radost, a ne iscrpljenost; toliko je malo boli prikazano da baca sumnju na nužnost svih tih stoljeća ženske patnje. Umjesto “specijalista” koji se bave “problemom” svjedočimo ljudskim bićima koja prolaze kroz temeljno ljudsko iskustvo koje pruža bračni dom i krevet. Tiha glazba gitare (koju je skladao otac) prati poetske, taktilne slike, nenametljivo snimljene suzdržanom kamerom; avangardna pirotehnika ne miješa se u namjernu jednostavnost argumenta. Kada dijete, još uvijek napola u majčinu tijelu, počne izlaziti, majka ga sa smiješkom uhvati za ruku i nastavi je držati. Ova nježna gesta u bolnici ne bi bila moguća zbog lijekova i sterilnih mjera predostrožnosti. Možda bi se, zaista, život trebao živjeti kao nedefinirana avantura, a “sigurnost” baciti u vjetar ako želimo postati ljudi.
(Amos Vogel, 1974/2018)
Gunvor Nelson rođena je 1931. u Stockholmu. Godine 1953. seli u SAD i studira slikarstvo na San Francisco Art Institute gdje je kasnije predavala. Godine 1993. vraća se u Švedsku. Njezini eksperimentalni filmovi osvojili su brojne nagrade te su prikazani u velikim umjetničkim muzejima poput njujorške MoMA-e, štokholmskog Moderna Museeta i kinoteka u Europi i Sjevernoj Americi.
