Poznati španjolski glumac Julio Arenas nestaje tijekom snimanja filma. Iako njegovo tijelo nikada nije pronađeno, policija zaključuje da se utopio u moru. Godinama nakon toga, misterij oko njegovog nestanka ponovo dolazi u fokus javnosti putem televizijskog programa koji prikazuje njegov život i smrt, uz ekskluzivne snimke posljednjih scena koje je snimio njegov prijatelj, redatelj Miguel Garay. Veliki španjolski sineast Víctor Erice koristi strukturu film-unutar-filma kako bi nakon tridesetogodišnje cezure isporučio svoj povratnički trosatni komad o sjećanju, identitetu, starenju i samom filmskom mediju, njegovoj moći da zaposjedne naše snove i pobudi naše znanje i strahove. Film pospješuje sjećanje i u obliku sablasnih prikaza vraća ono što je nestalo i davno prošlo, no istovremeno sam je u opasnosti da iščezne pred naletom digitalnih tehnologija – jer što više bilježimo to manje pamtimo – a doba opsjednuto arhiviranjem i pohranjivanjem svih prolaznih trenutaka na dostupnim nam spravama paradoksalno proizvodi kulturu zaborava. Pred nama je uznemirujuće nježna kompozicija natopljena melankolijom i enigmatična ruminacija o uspostavljanju ravnoteže između sjećanja i zaborava kako se približavamo kraju života. No Zatvori oči mogao bi biti i ironičan komentar ili sumorna autofikcionalna šala o „rješavanju“ tajne Ericeova vlastitog nestanka. Slučaj je prividno zatvoren, iako ništa naravno nije objašnjeno. Nadajmo se da Erice neće čekati trideset godina da snimi svoj sljedeći film.
Nagrade i festivali:
Cannes Film Festival (2023) – svjetska premijera; Premios Carmen (2023) – najbolji film; Cahiers du cinéma – top 10 filmova 2023 (2. mjesto); Días de Cine Awards (2023) – El resplandor Award; ASECAN (2023) – nagrada ASGE; Portuguese Film Academy Sophia Awards (2023) – najbolji europski film; Lisbon & Estoril Film Festival (2023) – najbolji film; Fotogramas de Plata (2023) – najbolja glumica (Ana Torrent), najbolji španjolski film; International Cinephile Society Awards (2023) – najbolji film, najbolja režija; nagrade Goya (2024) – najbolja sporedna muška uloga (Jose Coronado)
Víctor Erice studirao je politologiju, a potom filmsku režiju na Escuela Oficial de Cinema gdje je diplomirao 1963. Njegov prvijenac Duh košnice (1973) nagrađen je Zlatnom školjkom u San Sebastiánu i drži se vrhunskim ostvarenjem španjolske kinematografije. Nakon desetogodišnje pauze režirao je film Jug (1983) koji je nagrađen Zlatnim Hugom u Chicagu. Status značajnog filmskog autora te usporedbe s redateljima poput Dreyera, Bressona, Tarkovskog ili Kiarostamija potvrdio je svojim trećim dugometražnim projektom, igrano-dokumentarnim filmom Sunce dunje (1992), ovjenčanim nagradom žirija u Cannesu te Zlatnim Hugom u Chicagu. U nastavku karijere režirao je segment Linija života u omnibusu Deset minuta stariji: Truba (2002), kratkometražne Crvena smrt i Morska pošta rađene za djelo Prepiska Erice-Kiarostami (2006) i prikazane u Muzeju suvremene umjetnosti u Barceloni i La Casa Escondida u Madridu 2006., te u Centru Georges Pompidou u Parizu 2008., potom segmente u omnibusima 3.11 (2011) i Povijesni centar (2012).
