Virtuozna Isabelle Huppert utjelovljuje ženu tajanstvene prošlosti u svojoj trećoj suradnji s korejskim sineastom Hong Sang-soom poznatom po svojim komičnim minimalističkim suitama. Ta naizgled nonšalantna žena koja je došla tko zna od kuda tvrdi da je došla iz Francuske i da se zove Iris. Često sjedi na klupi u parku pažljivo slušajući dječji kasetofon. Nema novaca ni sredstva prihoda pa je poslušala savjet prijatelja da podučava francuski. Tako je postala učiteljica dvjema bogatim Korejankama. Voli hodati bosa na tlu i ležati na kamenju. Pokušava živjeti što konkretnije i pritom se što manje oslanjati na riječi. Njene prividno banalne „lekcije“ parodiraju jezične konvencije u maniri francuskih klasika Ćelave pjevačice (Ionesco) ili Stilskih vježbi (Queneau). No život je i dalje težak. Srećom tu je makgeolli (korejski alkoholni napitak) koji joj pruža čašicu svakodnevne utjehe. Ne znamo odakle je došla a još manje kamo se uputila – u svojoj kričavoj haljini, pletenom zelenom puloveru i slamnatom šeširom na ulicama Seoula izgleda jednako izgubljeno kao što bi izgledala i na drugim mogućim lokacijama. No tko zna kakve neslućene površine i dubine krije njen enigmatični osmijeh i bockavi humor. U svojoj 37. filmskoj slagalici Hong Sang-soo poziva nas da provedemo s njom popodne i sami popunimo praznine.

Nagrade i festivali:

Berlinale (2024) – Specijalna nagrada žirija Srebrni medvjed; IndieLisboa International Independent Film Festival (2024)