Filmski feljton, glazbena komedija, društvena satira začinjena izrazito mračnim humorom… Ruiz je svoj nedovršeni film Socijalistički realizam opisao kao „političku sapunicu“ o prijateljstvu između sitnoburžujskog stranačkog dužnosnika i probisvijeta iz radničke klase. Prema Rúizu, čileanska stvarnost ne postoji ni u jednoj drugoj formi, osim kao telenovela. Njezina je komika u isti mah nadrealna, apsurdna i okrutna, uvlačeći gledatelja u misteriozni borhesovski labirint. Planiran kao provokacija i ironični komentar na debatnu kulturu i imidž koalicije Unidad Popular koja je 1970. dovela Salvadorea Allendea na vlast, film je svakako bio zamišljen kao agitacijski doprinos raspravi “Kako revolucija ulazi u temu?.” No u fazi montaže (složen je grubi šnit od četiri sata) projekt je postao žrtva zlosretnih povijesnih okolnosti – Allende biva ubijen, izbija puč i otpočinje tužni period Pinochetove diktature. Ruiz je kao i mnogi čileanski aktivisti, umjetnici, intelektualci prisiljen napustiti zemlju. Njegova udovica, česta suradnica i nagrađivana redateljica Valeria Sarmiento pronašla je 2016. suprugov materijal i uzela ga u svoje vješte ruke, a pred nama je nakon prethodnika Lutajuća sapunica (1990/2017) i Tango udovca i iskrivljenog zrcala (1967/2020) njezino treće (ponovno) otkriće.
Nagrade i festivali:
San Sebastian International Film Festival (2023) – svjetska premijera
Raul Rúiz (1941, Puerto Montt – 2011, Pariz). Nakon što je u Čileu izvršen državni udar, 1973. godine seli u Pariz. Njegov igranofilmski debi Tres tristes tigres (Tri tužna tigra, 1968) prometnuo ga je u ključnu figuru latinoameričkog političkog filma. Ni u pariškom egzilu nije mirovao (La vocation suspendue, L’Hypothèse du tableau volé, La ville des pirates, Le temps retrouvé, Comédie de l’innocence).
Valeria Sarmiento rođena je 1948. godine u Valparaísu. Studirala je filozofiju i film na Čileanskom sveučilištu. Redovito je surađivala sa svojim mužem Raulom Rúizom. Njezini samostalni projekti uključuju filmove poput Notre mariage (1984), Amelia Lópes O’Neill (1990), Secretos (2008) i Linhas de Wellington (2012).
