Nakon što je snimanje Rúizova filma započeto u ranim devedesetima prekinula autorova smrt, njegove restaurirane role koje se doimaju poput kompleksnog testamenta nanovo će montirati njegova udovica Valeria Sarmiento. Tako da se Sarmiento u projektu potpisuje kao njegova suverena koautorica. Promatrajući čileansku stvarnost kao artificijalnu sapunicu koja postaje filter iste te stvarnosti, autor ironično koristi dijaloge u stilu „Jesi li ti ljevičar?“ i „Ako se na ovom svijetu ponašaš loše, u onom drugom postat ćeš Čileanac“, koji tom miljeu naprosto ne pripadaju. Zato intervencija autorove supruge nadilazi estetiku „osobnog filma“ i ne može biti aktualnija. Jer, prema Rúizu, čileanska stvarnost ne postoji ni u jednoj drugoj formi, osim kao telenovela. Njezina je komika u isti mah nadrealna, apsurdna i okrutna, uvlačeći gledatelja u misteriozni borhesovski labirint. Rúiz se očito dobro zabavljao tretirajući TV sliku kao prijetnju blisku Cronenbergu, ali i Buñuelu, dok pokušava konstruirati neku vrstu paralelnog svijeta. Nemojmo zaboraviti da Rúizov snimljeni materijal pripada istoj onoj 1990. godini u kojoj se službeno okončao tužni period Pinochetove tiranije i održali prvi slobodni izbori.
(Dragan Rubeša)
Raul Rúiz (1941, Puerto Montt – 2011, Pariz). Nakon što je u Čileu izvršen državni udar, 1973. godine seli u Pariz. Njegov igranofilmski debi Tres tristes tigres (Tri tužna tigra, 1968) prometnuo ga je u ključnu figuru latinoameričkog političkog filma. Ni u pariškom egzilu nije mirovao (La vocation suspendue, L’Hypothèse du tableau volé, La ville des pirates, Le temps retrouvé, Comédie de l’innocence). Njegovi filmovi bili bi gotovo nezamislivi bez producentskog pečata Portugalca Paula Branca. Smatraju ga jedinim dostojnim nasljednikom Godarda.
Valeria Sarmiento rođena je 1948. godine u Valparaísu. Studirala je filozofiju i film na Čileanskom sveučilištu. Redovito je surađivala sa svojim mužem Raulom Rúizom. Njezini samostalni projekti uključuju filmove poput Notre mariage (1984), Amelia Lópes O’Neill (1990), Secretos (2008) i Linhas de Wellington (2012).
