Ostavivši iza sebe promašenu karijeru i brak, Selim se vraća u Izmir. Nažalost, njegov dolazak ispunjen planovima za budućnost, lutanjima, i susretima sa školskim prijateljima, dogodio se u trenutku kad su njegovi žitelji počeli napuštati grad. Razlog njihovu bijegu jezivi je smrad koji je izazvala havarija jednog tankera. Tek će Selim odbaciti zaštitnu masku, promatrajući stvarnost kao da mu je to prvi put. Iako se junakov uspon prema prosvjetljenju kreće u smjeru felinijevskog raja nalik laičkoj komuni. Taj isti uspon postaje metafora svih naših karepovaca i plutajućih LNG terminala. Je, za svaki kraj postoji početak. Yeksanov komad započinje krajem. No slika Turske danas s njezinim autoritarnim vlastima, migracijama i naftnim rutama ujedno je i naša anestetizirana stvarnost, koja nije u stanju interpretirati znakove (ekološke) tragedije koja joj se događa sada i ovdje. Otuđenost, zbunjenost i apatija. To su unutarnja stanja koja prate Selima. Možda budućnost leži u grupi mladaca spremnih na pobunu. Igrajući na binarni diskurs metafore i stvarnosti, egzistencijalnog i političkog, individualnog i kolektivnog, Yeksan pokušava dokazati ideju koja je u isti mah apstaktna i konkretna, san i polazišna točka.

(Dragan Rubeša)