Nakon što grupa radnika sazna da će se njihovoj tvornici dizala dogoditi stečaj, a strojevi počinju nestajati iz njihovih hala, oni se pokušavaju organizirati kako bi zadržali proizvodnju. Dok talijanski režiser Daniele (Incalcaterra), koji u filmu postaje nešto poput suvremene verzije Jean-Pierrea Gorina, raspravlja s prijateljima za stolom uz finu papicu hoće li kapitalizam doživjeti kolaps i je li samoupravljanje pravo rješenje, Ze posjećuje oca koji na polici svoje ribarske kolibe još uvijek čuva knjigu o Lenjinu i koji će ga odvesti na skriveno mjesto gdje je zakopao mitraljez, vjerujući da je borba još uvijek moguća („Ako ne uništimo ‘gorile’, one će uništiti nas“). Zatekli smo se na portugalskom terenu koji je već trasirao Miguel Gomes u svojoj trilogiji 1001 noć. Jer, autorov trosatni komad u isti je mah poziv da promislimo o ulozi ljudskog rada u vremenima krize, himna kolektivnoj impotenciji i tužni mjuzikl. Iako će se njihov brehtovski La La Land dogoditi tek na samom kraju. „Svijete, nanio si nam previše zla, ali mi te volimo!“ uzvikne Ze, popevši se na cijev napuštene tvornice.
(Dragan Rubeša)
Pedro Pinho studirao je na lisabonskoj Školi za kazalište i film te na pariškoj školi Louis Lumière, nakon čega je završio poslijediplomski tečaj režije i scenarija na Londonskoj filmskoj školi u sklopu zaklade Calouste Gulbenkian. S grupom sineasta 2009. osniva nezavisnu kompaniju Terratreme. Njegov dugometražni debi At the End of the World s uspjehom je prikazan na brojnim festivalima. Najnoviji komad Tvornica ničega imao je svjetsku premijeru lani u sklopu kanske sekcije Quinzaine des réalisateurs, gdje je osvojio nagradu Međunarodnog udruženja filmskih kritičara (FIPRESCI).
