Djeca rata / Les Enfants de la guerre dokumentarni, 1976., u boji, Francuska, 16/35 mm, 10 min.
U danima koji su uslijedili nakon masakra u Karantini, većinski muslimanskoj, oronuloj četvrti u Bejrutu, Jocelyne Saab pronalazi i upoznaje odbjeglu djecu, duboko traumatiziranu stravičnim napadima kojima su svjedočili. Jocelyne im daje pastele i potiče ih na crtanje uz pratnju njezine kamere, samo da bi došla do gorkog otkrića: jedine igre koje djeca poznaju jesu ratne igre.
Rat je ubrzo i za njih postao način života.
Bilo je to 1976. Masakr se dogodio u bejrutskoj četvrti Karantina. Otvarali su šampanjac nad leševima. Govorili su o ‘deratizaciji’ oronulog naselja na rubu Bejruta. Kojim se jezikom možemo obratiti djeci koja su netom pobjegla od masakra? Možemo li im pristupiti na način da ih ne pretvaramo u cirkuske životinje? No također, što možemo učiniti za tu oštećenu libanonsku i palestinsku djecu? Kako im možemo pružiti ruku nade?
Previranje u Libanonu / Le Liban dans la tourmente dokumentarni, 1975., u boji, Libanon, 16 mm, 75 min.
Mjesecima nakon incidenta 13. travnja 1975., tijekom kojeg je falangistička milicija strijeljala palestinske civile, brojke su još strašnije: 6.000 mrtvih, 20.000 ozlijeđenih, svakodnevne otmice i napola uništen glavni grad. Ovaj film, jedinstvena dokumentacija Libanonskog građanskog rata, vraća se na početak sukoba kako ga je vidjelo društvo koje je u rat otišlo pjevajući i uzdignute glave.
Jedinstveno svjedočanstvo o Libanonskom građanskom ratu.
Jocelyne Saab (1948. – 2019.) bila je francusko-libanonska redateljica i umjetnica. Kao ratna reporterka, redateljica dokumentaraca i fikcije te videoumjetnica, razvila je vlastiti jezik i izražajna sredstva kojima osuđuje nepravdu i bori se za bolje društvo. Poznata je po svojoj podršci narodu Palestine i dokumentarnom radu za vrijeme Libanonskoga građanskog rata (1975. – 1990.), ali i po svojem filmu Dunia, snimljenom u Egiptu, koji se tematski suprotstavlja usponu fundamentalizma u toj zemlji. Njezini filmovi odražavaju velike društvene i antikolonijalne borbe dvadesetoga stoljeća: Front Polisario u Zapadnoj Sahari, Iran nakon Iranske revolucije 1979., Egipat za vrijeme prosvjeda za kruh 1977. i uspona fundamentalizma u osamdesetima. Saigonska dama portret je žene koja se prisjeća maquis – pokreta otpora i borbe vijetnamskih komunista protiv Amerikanaca.
