Bejrut, nikad više / Beyrouth, jamais plus, dokumentarni, 1976, u boji, Libanon, 16/35 mm, 35 min.
Godina 1976. označava početak bejrutske kalvarije. Kroz oči djeteta redateljica tijekom šest mjeseci prati svakodnevnu destrukciju gradskih zidina. Svakoga jutra između 6 i 10 sati kruži Bejrutom, dok milicija obiju strana odmara od noćnih borbi.
Bejrut, moj grad / Beyrouth, ma ville, dokumentarni, 1982., u boji, Libanon, 16 mm, 37 min.
U srpnju 1982. izraelska je vojska započela opsadu Bejruta. Četiri godine ranije Jocelyne Saab svjedočila je kako gori njezin dom iz djetinjstva, star 150 godina. Zapitala se: Kada je sve ovo počelo? Svako mjesto postaje povijesni memorijal, a svako ime sjećanje.
Informativni filmovi koje sam snimala za televiziju, a bili su dakle namijenjeni najvećemu mogućem broju ljudi, naveli su me malo-pomalo da veću pozornost pridajem ljudskim senzibilitetima nego njihovim riječima: da ih gledam kako žive, kako rade. Smatrala sam da će na taj način film biti snažniji, i bila sam u pravu: posljednji film koji sam snimila sama, bez operatera, tijekom opsade Bejruta, pod bombama, bio je poput osobnog iskustva.
Nisam znala što ću s tim filmom, nosila sam kameru uokolo dva mjeseca. Htjela sam pokazati nedaće stanovnika pod opsadom, okružene. Prikazala sam samo solidarnost, tu euforiju utopije, gdje svi traže samo osnovno: vodu, kruh, struju, i gdje se ljudi doista gledaju u oči.
U filmu su prikazane situacije, pogledi, geste, s vrlo malo riječi: ima jedna minuta tijekom koje govori čovjek, ali bez intervjua. Volja za preživljavanjem, ta odlučnost u suočavanju s nasiljem koje nam je nametnuto, odbijanje da se ode, sve to definitivno stvara nešto vrlo moćno što sam htjela prikazati.
Brod egzila / Le bateau de l’exil, dokumentarni, 1982., u boji, Libanon, 16 mm, 12 min.
Nakon tajnog života u Bejrutu, u bijegu od izraelskih snaga, predsjednik PLO-a Jaser Arafat napušta Libanon na brodu Atlantis, ploveći u novi egzil u Grčku, a zatim i Tunis. U filmu govori o svojoj sudbini i budućnosti PLO-a.
*Nakon projekcije slijedi razgovor s kustosicom programa Mathilde Rouxel koji će moderirati umjetnička direktorica Subversive Festivala Dina Pokrajac.
Mathilde Rouxel, dr. sc. filmologije na Sveučilištu Sorbonne Nouvelle, svoju je disertaciju napisala o likovima ljudi usred borbe u arapskom ženskom filmu (1967. – 2020.) Autorica je memoara Jocelyne Saab, la mémoire indomptée (Beirut, Dar an-Nahar, 2015.), suurednica ReFocus: The Films of Jocelyne Saab (Edinburgh University Press, 2022.) i Le Livre pour sortir au jour de Jocelyne Saab (Marseille, éditions commune, 2023.) Radi kao znanstvena suradnica pri institutu IREMAM-CNRS (Sveučilište Aix-Marseille), umjetnička direktorica filmskih festivala Aflam (Marseille) i Noisy-le-Sec Franco-Arab Film Festival. Suosnivačica je i direktorica udruge Association Jocelyne Saab koja se bavi očuvanjem rada istoimene libanonske redateljice.
Jocelyne Saab (1948. – 2019.) bila je francusko-libanonska redateljica i umjetnica. Kao ratna reporterka, redateljica dokumentaraca i fikcije te videoumjetnica, razvila je vlastiti jezik i izražajna sredstva kojima osuđuje nepravdu i bori se za bolje društvo. Poznata je po svojoj podršci narodu Palestine i dokumentarnom radu za vrijeme Libanonskoga građanskog rata (1975. – 1990.), ali i po svojem filmu Dunia, snimljenom u Egiptu, koji se tematski suprotstavlja usponu fundamentalizma u toj zemlji. Njezini filmovi odražavaju velike društvene i antikolonijalne borbe dvadesetoga stoljeća: Front Polisario u Zapadnoj Sahari, Iran nakon Iranske revolucije 1979., Egipat za vrijeme prosvjeda za kruh 1977. i uspona fundamentalizma u osamdesetima. Saigonska dama portret je žene koja se prisjeća maquis – pokreta otpora i borbe vijetnamskih komunista protiv Amerikanaca.
