Poslije šest desetljeća života i rada u Njemačkoj, stari džez muzičar Stevan Arsin vraća se u Srbiju, da privede kraju dugotrajni proces restitucije obiteljskog imanja – plodne zemlje i zapuštene vile koju su mu ostavili roditelji. Niz susreta s članovima porodice, prijateljima iz djetinjstva i mladosti, i slalom kroz izazove pravno-ostavinskih peripetija – otvaraju neočekivano burno novo poglavlje u Stevanovu životu. Rijetko subverzivan filmski prikaz procesa starenja i generacijskih sukoba u doba neprestanog tranzita demonstrira kako su Žilnikovi kasni radovi jednako uzbudljivi kao i njegovi rani radovi a društveno-politička kritika širih ekonomskih procesa i njihovih posljedica na pojedince i kolektive jednako radikalna usprkos mekanom ruhu u koje je odjevena. Stara garda uzvraća udarac.

U ovom filmu, predstavnici četiri generacije porodice Arsin su koliko likovi toliko i predstavnici različitih ideoloških retoričkih pozicija, odnosno pozicija moći. Ova porodica, kroz generacijski jaz i tenzije, odražava društveno-političko-ekonomske tenzije dva momenta naše istorije, u dva različita društvena poretka. Trauma raspada, kako države tako i porodice kao njene mikrometafore, zapravo je omogućila da se dogodi sadašnjost. Junaci, kratkovidno, osećaju i definišu sadašnjost kao bolju i uspešniju od prošlosti, ne vodeći računa o sopstvenim potomcima, koji pokušavaju beg od takve sadašnjosti. Ako film „Restitucija, ili, San i java stare garde“ publika bude gledala kao ironičan društveni portret naših porodičnih politika, identiteta i pripadnosti, i to je sasvim u redu. Dok se naš glavni junak Stevan probija kroz praktične i emotivne izazove svoje sadašnje situacije, usput se prisećajući života u Jugoslaviji pre svih ratova, on uspeva da se ponovo poveže sa svim generacijama porodice koju je odavno napustio. Usput obnavlja stara prijateljstva, pa čak i pobuđuje romantično interesovanje koleginice sa kojom je nekada davno delio pozornicu. Kombinujući dokumentarni realizam i fikciju, u saradnji sa profesionalnim i neprofesionalnim glumcima, hibridna estetika ovog filma ima za cilj da predstavi jednu od vizija života starijih ljudi u post-socijalističkom, transnacionalnom i hipertransakcionom svetu u kojem živimo. (Želimir Žilnik)

Nagrade i festivali:

Berlinale Forum (2025) – svjetska premijera; goEast Film Festival (2025) – nagrada FIPRESCI