Jocelyne Saab bila je francusko-libanonska redateljica i umjetnica. Rođena u Bejrutu 1948., u godini Nakbe, za narod Palestine katastrofalnog osnivanja Države Izrael, odrasla je uz panarapsku ideologiju koja je nadahnula njezina oca. Kao studentica uključila se u rad s Palestincima, s čijom se teškom svakodnevicom upoznala u logorima južno od Bejruta. Kasnije je odselila u Pariz, gdje je na očev nagovor studirala ekonomiju, iako bi njezin izbor bio studij filma. Unatoč tomu, Saab prepoznaje kako je četverogodišnji studij ekonomije pomogao izoštriti njezin analitički um. Nakon prvih poslova koje je radila na libanonskom radiju i u novinama, Jocelyne Saab zapošljava se kao ratna reporterka te počinje izvještavati o Oktobarskom ratu, Iračkom Kurdistanu i Libiji. Tamo je i počela snimati filmove, povezala se s arapskom ljevicom, pogotovo u Egiptu, te se istaknula kao darovita i odvažna novinarka. Godine 1975. počinje samostalno djelovati, nakon što je njezin film Palestinke zabranjen za televizijsko emitiranje, u vrijeme kad u njezinoj zemlji, Libanonu, izbijaju prvi sukobi koji će prerasti u 15-godišnji građanski rat. Saab je snimala rat kako pustoši njezinu zemlju sve do 1982., kada su Palestinci napustili Bejrut. Slika reporterke prelijeva se u poetični film koji opisuje život usred ruševina kao oruđe otpora brisanju povijesti.
Jocelyne Saab u svojim filmovima nastoji prikazati život koji ustraje unatoč sukobima. Kroz devet filmova, ovaj program pruža uvid u različite namjere Jocelyne Saab: prvo, osuditi ratnu logiku; drugo, pokazati solidarnost s narodom Palestine i Libanona u otporu Izraelu i treće, svjedočiti o svijetu koji se raspada.
Suočena s uništenim zidinama svojega grada, Jocelyne Saab suočila se s moralnom dvojbom vidljivom u daljnjoj evoluciji njezina rada kako je rat napredovao: podrška narodu Palestine u njihovoj borbi suprotstavljena je pacifističkom stavu koji je Saab prirodno zauzela suočena s patnjom vlastitoga naroda.
To je vidljivo u prvome programu, koji kombinira filmove Djeca rata (1976.) i Previranje u Libanonu (1975.), gdje je njezina zabrinutost zbog izbijanja dugogodišnjeg rata itekako vidljiva. Previranje u Libanonu (1975.) smatra se njezinim prvim filmom na temu Libanonskoga građanskog rata. Ideju za film Saab je osmislila je nakon događaja 13. travnja 1975. (koji se danas smatra početkom Libanonskoga građanskog rata), a snimila ga je u rujnu 1975. U njemu je intervjuirala političare, vođe milicije i civile iz različitih zajednica kako bi prikazala političko, gospodarsko i društveno stanje Libanona, gdje su se svi naoružavali kako bi osvojili ili zadržali vlast. Jocelyne Saab prikazala je rat u kontekstu klasne borbe, a ne borbe među različitim zajednicama: bio je to rat vladajuće klase koja je pokušala zadržati nadmoć. Ta je perspektiva prisutna u cijelome filmu. Saabin prvi dugometražni dokumentarni film izišao je u Francuskoj 1975., kada se samo govorilo o „događajima u Libanonu“, a rat se još činio dalekim. Film Djeca rata nastao je nekoliko mjeseci kasnije, nakon što su u veljači 1976. ekstremne desničarske kršćanske milicije u sirotinjskome predgrađu istočnog Bejruta počinile prvi masakr nad stanovništvom, koje se sastojalo uglavnom od libanonskih muslimana, Palestinaca i Kurda. Film prati djecu koja su preživjela taj masakr i koja nakon toga više ne igraju druge igre, nego se samo igraju rata. Tu istu djecu koja ponavljaju radnje kojima su posvjedočila kasnije će unovačiti milicije. Djeca koju Saab intervjuira jesu Palestinci, a milicije kojima će se priključiti svakako su vojske otpora: ali vidjeti kako desetogodišnjaci postaju fedayin jasno pokazuje kako će rat poremetiti živote nekoliko generacija.
Drugi filmski program povezuje niz filmova redateljice Jocelyne Saab koji su snimljeni kao podrška palestinskoj borbi otpora, pogotovo u južnome Libanonu. Rijetki su zapadni reporteri dokumentirali tamošnje događaje: Saab je bila ključni posrednik između poprišta borbe i zapadnih medija. Njezin prvi film o palestinskoj borbi, Palestinke (1974.), u svoje je vrijeme cenzurirala uprava francuske televizijske postaje za koju je Saab radila. Film je izišao 2019. zahvaljujući restauratorima. Nakon tog filma Saab je započela samostalno djelovanje, pa je tako samostalno snimila Front odbijanja (1975.), o radikalnoj grani palestinskog otpora koja je prva počela trenirati borce kao bombaše samoubojice. Po izbijanju rata Libanon postaje njezinom glavnom preokupacijom te se Saab vraća na jug zemlje i predaje mikrofon stanovnicima sela na graničnome području koje je Izrael bombardirao, iako je to cionistička država poricala. Južni Libanon, povijest sela pod opsadom (1976.) svjedoči o suodgovornosti kršćanskih milicija i Izraela u nanošenju nepravde civilima. Dvije godine kasnije izraelska vojska izvršila je invaziju na Južni Libanon, a Jocelyne Saab upoznala je Arafata i palestinski pokret otpora na rubu okupirane zone u filmu Pismo iz Bejruta (1978.). Iako se Saab uglavnom fokusira na živote civila nakon izbijanja rata i dokumentira uništenje grada, u tome se trenutku u njezine filmove vraćaju prizori oružanog otpora.
Jocelyne Saab posvjedočila je kraju svijeta i to je očito znala. To je tema posljednjega programa, koji uključuje dva od tri filma „bejrutske trilogije“ – drugi od njih bio je Pismo iz Bejruta. Slom Saabina svijeta počinje prvih mjeseci Libanonskoga građanskog rata, kada je redateljica svakoga jutra snimala grad, njegove zidine, ono malo života što je nakon borbe ostalo u ruševinama. Bejrut, nikad više (1976.) poetičan je film koji prkosi pravilima tradicionalne montaže, popraćen komentarima pjesnikinje Etel Adnan. On predstavlja kroniku svakodnevnoga života u Bejrutu koji se nastavlja unatoč ratu i prožet je nostalgijom za svijetom koji je već nestao. Invazija izraelske vojske na zapadni Bejrut 1982. nanijela mu je još jedan udarac. Rezultirala je odlaskom Palestinaca iz Bejruta i novom ratnom konfiguracijom. Svojom potresnom političkom poezijom, film Bejrut, moj grad (1982.) opisuje opsadu i izručenje Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Film počinje sa samom Saab, koja stojeći ispred svoje spaljene kuće prepričava svakodnevne živote onih koji su odbili napustiti zapadni Bejrut za vrijeme opsade. Upravo je njezina predanost borbi otpora potaknula vođu PLO-a Arafata da je povede kao novinarsku pratnju na svojem putovanju brodom koji će ga odvesti iz Libanona. Brod egzila dokumentira odlazak Palestinaca: oni su poraženi, ali dostojanstveni. Nakon tog događaja Jocelyne Saab prestala je snimati dokumentarne filmove u Libanonu.
Mathilde Rouxel
