Goëlov doks propituje famoznu sintagmu švicarskog raja promatrajući galeriju živopisnih staraca – agnostika, ateista i vjernika – koji se direktno obraćaju autorovoj kameri, svjesni da smrt samo što nije pokucala na njihova vrata, dok razmišljaju o tom paradoksalnom mjestu zvanom onostrani život. U rajskim planinskim pejzažima kojima se oni sporo kreću i opuštaju u zenovskom blaženstvu kao da ne postoji gravitacija, jer su čitav život proveli u tom rajskom vrtu. Zato im onaj drugi raj o kojem pričaju popovi ustvari ne znači ništa. Njihova osobna slika raja često je pragmatična, ali i ograničena njihovim životnim iskustvima. Jer dok pratimo dijalog oca i sina tijekom njihove smirene šetnje planinskom stazom, kao da smo se zatekli u nekom Ozuovu ili Hsiao-hsienovu filmu. Zato u Goëlovu komadu raj stanuje sada i ovdje. Ali autor nije strogo ograničen na intimnu i obiteljsku dimenziju priče, već se raskošni kolorit švicarskih brda izmjenjuje s crno-bijelim portretima bakica i djedica koji su prešli devedesetu. Goël im postavlja isto pitanje: što vam znači raj? Suočeni s njegovom krajnjom apstrakcijom, koja za sobom povlači duhove smrti, Goëlovi protagonisti podastiru vlastite ispovijesti pune života, ljubavi i nade. Ono što zadivljuje jest činjenica da njihov raj nije nikakav apstraktni pojam, već je satkan od snažnih i istinskih životnih trenutaka, koji nemaju nikakve veze s onostranim. (Dragan Rubeša)