Najstariji brijest u Italiji zasađen je 1386. Te iste godine s obližnjeg brda izvađen je prvi blok mramora korišten u izgradnji milanskog Duoma. Tim citatom započinje doks tandema D’Anolfi & Parenti u kojem ima malo ili gotovo ništa izgovorenih riječi. Tek nekoliko datuma koje je izgovorio arhivist katedrale, prelistavajući stare knjige donacija. Tesari, stolari, restauratori i zlatari. Svi oni sudjeluju u obnovi dijelova znamenite milanske katedrale, obavljajući svoj posao u zagrobnoj tišini, okruženi prašinom, nakon što stare uništene statue bivaju prenesene iz skladišta na njihov stol. D’Anolfi i Parenti promatraju tu beskonačnu spiralu, svjesni da priče nikad ne završavaju, jer je i povijest beskonačna. Paralelno s tim beskonačnim i pedantnim radovima u obližnjoj katedrali odvija se svakodnevni život, s voskom koji treba odstraniti sa svijeća i ispovjedaonicama koje prije zatvaranja crkve treba pregledati kako u njima ne bi ostao neki zaboravljeni predmet. Tu je i čuvar koji krati vrijeme igrajući pikado u sobi čije zidove krase slike Gospe i Boba Marleyja. Zvučnik poziva posjetitelje da napuste katedralu, kao da se nalaze u robnoj kući. Tvornica Duomo funkcionira besprijekorno, slijedeći svoje ustaljene ritmove, vremena i kalendare. Upornost u potrazi za slikom rađa se u filmu poput svjetlosti koja izranja iz tame. A mehanizam ponavljanja promatra se u diskursu monumentalne nepokretnosti mramornih figura, ali konstantnog pokreta. (Dragan Rubeša)