Kućanski poslovi postali su u Libanonu velik biznis. Procjenjuje se da u toj zemlji, koja ima 4 milijuna stanovnika, radi 200.000 kućnih pomoćnica, uglavnom iz afričkih i azijskih zemalja. Princip je praktički identičan onom koji u regrutiranju sluškinja i bauštelaca koriste Ujedinjeni Arapski Emirati, od Dubaija pa nadalje. Pritom radnik nije sveden na pružatelja usluge, već je tretiran kao bilo koji drugi proizvod, tj. kao najobičnija roba na tržištu rada, koju eksploatiraju specijalizirane agencije držeći sve konce u rukama. A njihovi uvjeti nisu ništa drugo nego suvremene verzije robovlasništva. Zvuči poznato, zar ne? Samo što u našem slučaju glavno tržište nije Libanon nego uglavnom Italija. Da bi pokušao sondirati taj sistem, autor prati trojicu aktera uključenih u taj lanac. Prvi je Zein, vlasnik agencije El Raed, koji dovodi žene iz Šri Lanke, Filipina i Etiopije na rad u libanonska kućanstva. Druga karika lanca jest kazališna glumica Rima, koja na kazališnim daskama i sama glumi sluškinju, dok u stvarnom životu postaje gospodarica, jer ima kućnu pomoćnicu iz Šri Lanke. Treća je očajna sluškinja Lati, koja se nada da će se jednog dana izboriti za svoja prava. Time autorov kaleidoskopski komad o modernim robinjama i njihovim eksploatatorima postaje bolna studija monstruozne neoliberalne libanonske stvarnosti. I ne samo nje. (Dragan Rubeša)