Da je Maroko bio omiljena destinacija bjelosvjetskih umjetnika u potrazi za lakim (gej) seksom, od Capotea, Williamsa, Bowlesa i Burroughsa pa nadalje, nije nikakva novost. Kao i to da su se u marakeškoj vili couturiera Yvesa Saint Laurenta događali svakojaki nestašluci. No malo je poznato da je ta zemlja trenutno omiljena destinacija imućnih klijenata iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koji dolaze u Marakeš u seksualnim paket-aranžmanima, jer im strogi šerijatski zakoni zabranjuju slične avanture u njihovim zemljama, kao što je i prostitucija njihova najveća tabu tema. Da bi paradoks bio veći, prostitucija nije samo jedini način preživljavanja Ayouchovih heroina, koje servisiraju svoje klijente iz Zaljeva u luksuznim vilama i hotelima (portretiraju ih mahom neprofesionalne glumice), već je to i jedini način postizanja njihove određene autonomije u religioznoj, patrijarhalnoj i konzervativnoj sredini koja ih okružuje. Ti trenuci ispunjeni trbušnim plesom, smijehom i nježnostima jedini su kontrapunkt hipokriziji njihove čemerne svakodnevice u kojoj se seksualnost percipira kao instrument podjele i ekonomske dominacije. Zato će nakon provedene ljubavne noći s francuskim ljubavnikom Noha na izlasku iz hotela ogrnuti glavu maramom. „Tko bi se htio pojebati?“, upita punašna Hlima trojicu frajera koje je ugledala na cesti. Samo ta rečenica bila je i više nego dovoljna da Ayouch počne dobivati prijeteće poruke na internetu, zbog čega je zatražio azil u Francuskoj, dok je njegova glavna glumica Loubna Abidar bila napadnuta na ulici Casablance usred bijela dana i nazivana kurvetinom. Zato je Ayouchov komad dosad možda najeksplicitniji prikaz arapskog ženskog erosa u genezi magrebskog filma, s iznenađujuće brojnim prizorima frontalne seksualnosti, ženske solidarnosti, transvestizma i galerijom narajcanih alfa mužjaka. Neki od njih doduše vole recitirati poeziju, ali nisu u stanju postići erekciju u heteroseksualnom odnosu, krijući svoju malu tajnu. (Dragan Rubeša)