Lucrecia Mortel tijekom lockdowna 2020. godine vratila se doma u Saltu, inače najkonzervativniju regiju u Argentini, u kojoj je kao djevojčica razvila strast prema vesternima. U ovom planinskom i olujnom kraju sreće tango izvođačicu Julietu Laso koja postaje njena muza i upoznaje je sa skupinom nevjerojatno talentiranih umjetnica i marginalaca koji se sastaju u šumi uz noćnu vatru. Četiri godine nakon što je snimila svoje remek-djelo Zama Martel se ponovno vraća svjetskoj periferiji na način koji je istovremeno stvaran, simboličan i političan. No ovoga puta usred postkolonijalne zabačenosti kristaliziraju se krajnje progresivne ideje i geste koje vraćaju Martel na početak njezine karijere, kada je paradoksalno, kako je nedavno rekla na svojem masterclassu u Nyonu, mislila da je film nešto čime se bave žene. U dokumentarnom formatu Martel se prepušta i uranja u hrapav i zavodljiv glas Juliete Laso i pušta da on bude njezin vodič kroz nove filmske i emancipacijske krajolike. Protagonistica i njezina redateljica zatim uprizoruju niz susreta u kojima na površinu izbija višeglasje tijela i duša koje se kamera i gledatelji ne mogu zasititi. Visceralna posveta zajednici koja usprkos svojoj privremenosti i prolaznosti, služi kao savršena panaceja pandemijskoj pošasti. (DP)
Nagrade i festivali
Berlinale (2022); Doclisboa (2022), Visions du Réel (2023)
Lucrecia Martel rođena je u Salti 1966. godine. Upisuje filmski studij u Buenos Airesu, koji je morala prekinuti jer se njezina škola zatvara zbog nedostatka sredstava. To ju je natjeralo da postane slobodni duh, provodeći dane u gledanju filmova, čitanju i pisanju knjiga. Njezin debi Močvara (La Cienaga) prometnuo ju je u ključno ime Novog argentinskog filma. Retrospektive njezinih radova (Sveta djevojka, Žena bez glave, Zama) održavane su u brojnim prestižnim institucijama, od Harvarda i Berkleya preko londonskog Tate Museuma do ovogodišnjeg Visions du Réel gdje je bila počasna gošća. Uz Lisandra Alonsa smatraju je jednom od najposebnijih ličnosti argentinskog filma.
