U Echigu u Japanu snijeg često prekriva krajolik i sela sve do duboko u svibanj. Tamošnji žitelji stoljećima su organizirali svoje živote shodno tome. Kako bi zabilježila njihove veoma osebujne svakodnevne običaje, festivale i religijske rituale Ulrike Ottinger proputovala je mitskom snježnom zemljom u pratnji dvoje izvođača iz Kabuki kazališta. Preuzimajući uloge studenata Takea i Maka oni kreću stopama Bokushija Suzukija koji je sredinom devetnaestog stoljeća napisao svoju fascinantnu knjigu „Priče iz Snježne Zemlje.“
Predivna lisica vodi dvoje protagonista na krivi put i oni prolaze čudesnu preobrazbu. Postavši muškarac i žena iz razdoblja Edo oni putuju kroz prošlost te stalno iznova susreću sadašnjost: djeca u hramu grade svetu planinu Fuji-san od snijega; pletilju koja stvara tanašne krep tkanine u ledenoj hladnoći proganja zli planinski demon; na festivalu posvećenom bogovima putova i cesta pale piramidu od rižine stabljike na kojoj su izvješene novogodišnje pjesme i želje te se održava pučki ritual bacanja mladoženja. Sin preobraženog para postaje slavni glumac. No ljubomorni car protjeruje ga na zlatni i srebrni otok Sado čijoj tisućljetnoj povijesti egzila dugujemo najtužniju i istovremeno najljepšu japansku poeziju. Njegov čeznutljiv pogled s otoka luta po oceanu. Ova tri elementa: Kabuki, poezija i svakodnevica Snježne Zemlje isprepliću se s glazbom Yumika Tanake i tvore vizualno upečatljiv i snažan film.
Ulrike Ottinger (1942.) je njemačka vizualna umjetnica rođena u Konstanzu. Od 1962. do 1968. radila je kao slikarica i fotografkinja u Parizu. Godine 1969. osnovala je filmski klub Visuell u Konstanzu i vodila ga je do 1972. Osnovala je i Galeriepress, umjetničku galeriju i tiskaru. Od 1973. živi u Berlinu. Njezini osebujni komadi isprepliću etnografiju, povijest i fantaziju i vode publiku na duga putovanja u strane kulture gdje redateljica sudjeluje u svakodnevici lokalnih naroda, od ceremonija ženskih šamana u Mongoliji preko japanskih zimskih rituala do ribolova najsjevernijih žitelja Arktika. Ottinger je još od ranih 1970-ih jedinstven i provokativan glas u njemačkom filmu a retrospektive su joj priredili Cinémathèque française i Centre Pompidou u Parizu, Reina Sophia u Madridu i njujorška MoMA. Osim filmova također producira opere i kazališne predstave te je prisutna na međunarodnoj umjetničkoj sceni s izložbama svojih fotografija. Režirala je između ostalog sljedeće filmove: Madame X – Eine absolute Herrscherin (1977.), Bildnis einer Trinkerin (1979.), Freak Orlando (1981.), Johanna D’arc of Mongolia (1989.), Taiga (1992.), Exil Shanghai (1997.).
