Cosmos Ottinger naziv je programa kojim Umjetnički paviljon u Zagrebu u suradnji sa Subversive Film Festivalom i Muzejom suvremene umjetnosti, u sklopu programa Krajolici simultanih vremena: O memorijskim praksama u suvremenoj umjetnosti, predstavlja filmsku redateljicu i multimedijsku umjetnicu Ulrike Ottinger. Prigodom njezina gostovanja u Zagrebu Subversive Film Festival uručit će joj nagradu za životno djelo The Wild Dreamer.
Razgovor s Ulrike Ottinger vodit će prof. dr. sc. Leonida Kovač, autorica programa Krajolici simultanih vremena.
Ulrike Ottinger rođena je 1942. u južnonjemačkom gradu Konstanz. Nakon studija slikarstva na Akademie der Bildenden Künste u Münchenu, od 1962. do 1969. živi u Parizu gdje djeluje kao samostalna umjetnica, proučava umjetničke avangarde, te pohađa predavanja Claudea Lévi-Straussa i Louisa Althussera na Collège de France. Tijekom 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih Ulrike Ottinger je resemantizirajući nasljeđe povijesnih avangardi, prije svega dadaizma, artikulirala osebujni, transgresivni umjetnički jezik koji je anticipirao i inaugurirao mnoge današnje radikalne kritičke umjetničke prakse. Njezin rad u mediju filma proizašao je iz interesa za performans, teatričnost, fotografiju, te nadasve naratologiju i ikonologiju, što je evidentno iz njezina prvog filma Laokoon & Sinovi: Priče o preobrazbama Esmeralde del Rio (1972./73.) koji intonira teme i umjetničke postupke koji će tijekom sljedećih pet desetljeća prožimati njezin jedinstveni filmski opus. Rani filmovi Ulrike Ottinger pionirski su na području feminističkih dekonstrukcija patrijarhalnog strukturalnog nasilja, odnosno kulturalne mizoginije, te otpora normativnom heteroseksizmu, kao i inauguracije queer estetike. U filmovima iz Berlinske trilogije koju čine Portret jedne pijandure (1979.), Freak Orlando (1981.) i Dorian Gray u zrcalu žutog tiska (1984.) maestralno je iscrtala historijske transverzale koje povezuju kršćanstvo, kolonijalizam i fašizam, te inzistirala na vidljivosti učinaka kapitalizmu imanentnih konzumerizma i spektakla u genezi totalitarizma. Ulrike Ottinger u svim svojim filmovima potpisuje scenarij, režiju i kameru. U očuđujućem izvedbenom postupku utemeljenom na načelima de-identifikacije i de-naturalizacije svojstvenim feminističkim umjetničkim praksama, ona inzistira na artificijelnosti i ekstremnoj groteski. Pritom vlastite slikarske radove i hibridne sklopove objekata koristi kao elemente scenografije i kostimografije. Ulrike Ottinger snimila je dvadeset sedam filmova. Među njima su, njezinim riječima, “neobični dokumentarci” iznimno dugog trajanja, snimani u jugoistočnoj Europi, Mongoliji i na Dalekom istoku, u kojima istražujući ono što naziva epskim vremenom postavlja pitanje što se događa kad stvarnost susreće maštu? Ti filmovi koji ishode iz njezine fascinacije nomadskim kulturama i iz etnoloških interesa, suočavaju gledatelje/ice s pitanjima mogućnosti kulturalnog razumijevanja i pogrešnog razumijevanja. Za svoj rad Ulrike Ottinger primila je brojne prestižne nagrade i priznanja, među kojima posebno ističemo Berlinale Camera (2020.) za jedinstven doprinos filmskoj umjetnosti. Ulrike Ottinger režirala je nekoliko kazališnih i opernih izvedbi. Njezini filmovi, fotografski radovi, slike-objekti i prostorne instalacije pokazani su na Biennalu u Veneciji, Documenti u Kasselu, Biennalu u Berlinu, te na brojnim samostalnim izložbama od kojih izdvajamo one održane u Witte de With – Centre for Contemporary Art u Rotterdamu, Museo Nacional Reina Sofia u Madridu, Kunst-Werken u Berlinu, David Zwirner Gallery u New Yorku, Hunterian Gallery u Glasgowu, NTU Centre for Contemporary Art u Singapuru, Berkeley Art Museum i Staatliche Kunsthalle u Baden-Badenu.
