Kronike opsade

Kada se njihov grad nađe pod opsadom, životi šačice običnih ljudi okreću se naglavačke, prisiljavajući svakog od njih da se suoči s nemogućim izborima dok pokušava preživjeti u ratnoj zoni. Tijela i umovi su podjednako napadnuti; a opkoljeni protagonisti prisiljeni su nositi se s glađu, neadekvatnom medicinskom skrbi, snajperima i eksplozijama bombi, dok nastavljaju živjeti, tražeći prijateljstvo, ljubav, intimnost i užitak cigarete. U jednom trenutku, mala skupina filmofila koji se skrivaju u svojoj susjednoj videoteci suočava se s dilemom hoće li zapaliti filmove koje su posudili i koje cijene kako bi se ugrijali. Mentalni utjecaj opsade drsko je izražen natpisom na vratima jednog od likova u ansamblu koji glasi: „Ne vidim svoj život izvan granica opsade. I ne vidim kraj opsade izvan granica svog života.“

Abdallah Alkhatib, palestinski redatelj koji živi u Njemačkoj, na ovogodišnjem je Berlinaleu prilikom primanja nagrade za najbolji dugometražni prvijenac, dao najodvažniji politički govor festivala čije se vodstvo svesrdno trudilo ostati izvan politike, neoskvrnuto krvlju genocida, reperkusijama cenzure i raznih možebitnih restrikcija (koje se u centralnoj Europi i dalje uglavnom svode na udarac po džepu i karijernom napredovanju). Alkhatibova antologija sastoji se od pet poglavlja, od kojih svako pripovijeda distinktno ljudsko iskustvo pod opsadom. Poglavlja se razlikuju po ugođaju i tonalitetu, počevši s psihološkom dramom o kolapsu, zatim propitujući koncept baštine i njezine važnosti kada se sadašnjost i budućnost čine kao puke zablude. Potom slijedi istraživanje užitka i uživanja u onome što bi moglo biti posljednje zadovoljstvo u životu, kroz dvije priče: jedne izrazito okrutne; i druge koja graniči s komedijom, s obzirom na kontrast između situacije (mladić i žena koji žele seks) i katastrofalnih okolnosti koje ih okružuju. Film kulminira u posljednjem poglavlju, u kojem se sudbine likova sjedinjuju u napetoj situaciji u improviziranoj bolnici, gdje se osoblje bori pružiti minimalne medicinske usluge beskrajnom priljevu pacijenata.

Svaki od likova vodi osobnu ali zajedničku bitku za preživljavanje, odbijajući priznati njezinu uzaludnost ili je smatrati unaprijed određenom, jer pobjeda svake opsade leži u njezinoj sposobnosti da uvjeri svoje žrtve da im je budućnost izvan dohvata i da će njihovi životi završiti ovdje i sada. U opsađenom gradu valja iznaći humanost koja će se suprotstaviti dehumaniziranom poretku i kolektivnoj apatiji, a to jednako vrijedi i za nas koji se (ovom prilikom) nalazimo izvan njenih zidova.