Portugalski okolišni inženjer Sérgio putuje u bivšu portugalsku koloniju Gvineju Bissau kako bi izradio studiju utjecaja za projekt izgradnje ceste. Dok se kako zna i umije nosi s vrućinom i osjećajem izoliranosti upoznaje Diáru i Guillerhmea, dvoje karizmatičnih lokalaca koji pokušavaju preuzeti kontrolu nad vlastitom sudbinom i oduprijeti se opresivnim socioekonomskim obrascima. No njihov ambivalentan odnos ispunjen je tenzijama dok se Sergio suočava s kapitalističkim i neokolonijalnom dinamikom koja prožima njegovu misiju a sve troje propituju vlastite identitete i uloge u globaliziranom svijetu. Kamera ne anticipira već slijedi geste svojih protagonista i ritmove njihovih tijela, prepuštajući se neizvjesnosti ishoda. Život se spontano odvija i račva u brojnim rukavcima slijedeći vitalnu i sveprožimajuću koreografiju kaosa. Pregovaranje s glumcima (Sérgio Coragem, Jonathan Guilherme i Cleo Diára – koja je za svoju fascinantnu izvedbu nagrađena u sekciji Izvjestan pogled prošlogodišnjeg Cannesa) utkano je u film. Njihova prisutnost, kontradikcije i odbijanja oblikuju scene, dijaloge i atmosferu. Kako priznaje i sam redatelj Pinho film ne bi postojao bez njihove hrabrosti, nelagode i širokogrudnosti.
Disonantnost između europske fantazije te povijesnih, političkih i simboličkih posljedica njezine prisutnosti na Globalnom Jugu izražena je kroz percipiranu šokantnost susreta koji često poprima nasilne dimenzije i razotkriva duboke asimetrije koje ustraju, poprimajući nove oblike ali slijedeći dobro poznatu paternalističku i eksploatacijsku logiku. Sérgio je itekako svjestan moralne problematike pothvata u kojem sudjeluje a odušak nalazi u živopisnom društvenom životu zapadnoafričke urbane scene i intenzivnim seksualnim susretima sa ženama kao i muškarcima. Naizgled dobroćudni Sérgio istovremeno žudi za pripadanjem i pazi da ne prekorači zadane granice koje postavljaju njegovi novostečeni prijatelji no usprkos konstantnom samoispitivanju ne uspijeva izaći iz vlastite zone komfora i otarasiti se komotne i privilegirane pozicije pasivnog zapadnjačkog promatrača. Mišljenja su podijeljena oko toga hoće li izgradnja ceste biti ekonomska stimulacija ili ekološka katastrofa; dilemu dodatno usložnjavaju siromaštvo, korupcija i nasilje, kao što daje naslutiti misteriozni nestanak Sérgiova prethodnika o kojem uglađeni lokalni poduzetnik Horatio, koji hvali napredak, ne želi raspravljati. Brojne sive nijanse zasjenjene su kakofoničnim rajskim ugođajem Gvineje Bisau, ali Pinho nikada ne gubi iz vida licemjerje bijele puti. Skrupule su luksuz, podsjeća Diara Sérgia kada odbija Horatijevu nemoralnu ponudu od 150.000 eura.
Dok vozi kroz pješčanu mećavu poput jednog od Antonionijevih egzistencijalnih lutalica, Sérgio kao da želi izbjeći razmišljanje o dinamici moći koja se odvija oko njega. Biti „ovdje i sada“, u trenutku, njegova je supermoć – kako kaže Guiju, uzvišenoj brazilskoj drag kraljici s kojom se druži. Guijeva rodno fluidna družina, koja se okuplja u baru kojim upravlja šarmantna prevarantica Diára, rasna je i seksualna utopija spremna prihvatiti bilo koga, uključujući i ovog bijelog iseljenika. Ali, kako Gui intuitivno naslućuje, Sérgiova biseksualnost odražava nešto neobavezno, čak i oportunističko, u vezi s njim. On istovremeno obitava i u povlaštenoj enklavi iseljenika i na pulsirajućim i kaotičnim afričkim ulicama, a da stvarno ne pripada ni jednom ni drugom. No, Sérgiov nesvrstani status čini ga savršenim filmskim medijem za osluškivanje neokolonijalnih odnosa u svim segmentima društva te propitivanje vlastitog prešutnog i poricanog kompleksa bijelog spasitelja. Film ne nudi lake odgovore na kompleksna ekonomska i rasna pitanja, no usudi ih se postaviti i promišljati kroz meandrirajuću i hipnotičku filmsku formu u kojoj je jedina pouzdanost kako osobni odnosi uvijek poprimaju političke dimenzije i bivaju prožeti (često neizrečenim) hijerarhijama moći.
