Uskrsnuće

U svijetu u kojem je čovječanstvo izgubilo sposobnost da sanja, jedno biće i dalje je opčinjeno iluzijama snova koji nestaju. Ovo čudovište izgubljeno u sanjarijama kojima nesputano luta, grčevito se drži za vizije koje nitko drugi ne može vidjeti. Sve dok se ne pojavi jedna žena. Obdarena rijetkom moći da raspoznaje ove iluzije za to što jesu, ona svjesno ulazi u snove čudovišta, odlučna otkriti istinu koja je skrivena u njihovoj teksturi. Kineski redatelj Bi Gan nastavlja svoje višegodišnje audiovizualno istraživanje međuprostora koji obitava između realnog i imaginarnog. U svojem najnovijem filmu vodi nas na čuvstvenu odiseju koja se razvija kroz poetične scene prožete imaginacijom i spekulacijom, u kojima se sjedinjuju i stapaju sjećanje i tehnologija.

Struktura višedijelnog eksperimentalnog epa usidrena je oko putovanja kroz vrijeme i cikluse reinkarnacije tijekom kojeg stanoviti „Fantasmer“ žrtvuje svoju besmrtnost odlučujući nastaviti sanjati (san je pritom alegorija za film) dok ga „The Big Other“ pokušava probuditi kako bi vrijeme učinila linearnim. Imenovana prema lacanovskom psihoanalitičkom konceptu, ona djeluje kao čuvarica simboličkog poretka i realnosti u svijetu prožetom artificijelnim iluzijama.

Uskrsnuće se sustavno poigrava filmskom formom, pomičući granice filmskog jezika i naše moći razumijevanja. Fantazmagorična logika sna raspliće se kroz šest poglavlja, ili pet poglavlja i jednu uvertiru snimljenu u maniri nijemog filma. Svako poglavlje predstavlja određeni specifični period filmske povijesti i jedno od naših osjetila (uključujući i intuitivno šesto čulo, mudrost tijela ili interocepciju) a Bi Gan povezuje ih i mapira kroz povijest Kine tijekom posljednjeg milenija koji kulminira spajanjem surovosti novog kapitalizma i starog političkog konformizma. Ovo monumentalno djelo stilistički priziva i melanžira remek-djela filmske umjetnosti od Murnauova Nosferatua (1922) preko Wellesove Dame iz Šangaja (1947) do neonskog noira inspiriranog filmovima Wonga Kar-waija koji se odvija 1999. tijekom novogodišnje večeri i snimljen je u jednom spektakularnom kadru. Postapokaliptična antologija o sjećanju te ekstravagantna oda filmskoj umjetnosti i umijeću prepuštanja kroz meandrirajuću priču o pobunjenom sanjaru postavlja pitanje tko koga sanja i priziva Borgesove tajanstvene riječi: „Čovjek sam sebi utvara da je slika; odslik koji sebi utvara da je zbilja.“ Pritom ostaje nejasno donosi li sanjarovo mijenjanje obličja i utjelovljavanje raznih podzemnih likova uskrsnuće i smislenu transformaciju ili je pak riječ o izgubljenosti u nekoherentnim i nasilnim bespućima kozmičke egzistencije i njenih astralnih ravni. A možda je u pitanju samo jeftina iluzija, petparački filmski trik, sintetički užitak u treperavoj izmjeni slika. Na svakom je gledatelju-sanjaru da procijeni sam za sebe.