Posljednji film francuske kinematografske veteranke Agnès Varda svjetsku premijeru imao je na Berlinalu gdje je Vardi u devedesetoj godini uručena i nagrada za životno djelo. U svojem filmskom testamentu ova vizualna pripovjedačica i žestoka protivnica svakog institucionaliziranog načina razmišljanja vodi nas na putovanje kroz svijet njezinih nekonvencionalnih slika. Ili riječima same Varde: „Htjela sam ponovno izumiti film i biti sretna što sam žena. Htjela sam biti radikalna.“ U svom filmskom predavanju Varda nam se obraća s kazališne pozornice koju transformira u kino koristeći sve čari lanterne magice. Pred nama podastire svoje posljednje autobiografsko i izrazito autokritično djelo u kojem kombinira snimke iz svojih filmova i javnih nastupa s razigranim dramatskim rekonstrukcijama. Varda se uvijek voljela poigravati s realnošću i reprezentacijom iste, jukstaponirajući pokretne slike i fotografije na način u kojem je vidljivo njezino zaleđe kao povjesničarke umjetnosti. Podijeljen u dva dijela Vardi od Agnès pruža neprocjenjiv uvid u autoričin kreativni proces. Prvi dio pokriva period od 1954. do 2000. u kojem upoznajemo mladu redateljicu koja je uvijek bila otvorena prema slučajnosti, improvizaciji i dokumentarističkom pristupu koji je vješto inkorporirala u svoje igrane filmove. U drugom dijelu koji pokriva godine 2000. do 2018. Varda otkriva digitalnu tehnologiju koja joj pomaže u sagledavanju svijeta na svoj unikatni način. Otkako je snimila Skupljače i skupljačicu sve se više bavi reciklažom svoje umjetnosti na taj način udahnjujući joj novi život – stvara čitav niz instalacija koje vidi kao triptihe iz 15. i 16. stoljeća koji omogućuju kompleksan način gledanja i pružaju odgovor na neodoljivu želju da proširimo kadar. U instalaciji Patatautopia koju je radila za Venecijanski bijenale odbačeni srcoliki krumpiri iz Skupljača i skupljačice otpočinju tako svoj novi život u formi klica i korijenja. Slika kojoj se uvijek iznova vraća je plaža – ta arena bezvremenosti. „Suprotnost zidu je plaža“, kaže u jedom trenutku enigmatično, podsjećajući nas na drevni slogan maja ’68 „Ispod asfalta nalazi se plaža“ koji suptilno izokreće. Autorica koja je cijeli život živjela okružena plažama, uz (novi) val koji je razbijao o pijesak, odlučila nas je napustiti uz kadar u kojem nestaje u pješčanoj oluji. Vardu nikad nije zanimalo filmskim sredstvima zaustaviti vrijeme već pratiti ga u stopu u svim njegovim suptilnim mijenama iz objektivnog u subjektivno. (Dina Pokrajac)
