U močvarnom kraju između mora i lagune – na obali zapadnog Mediterana smjestilo se neobično ribarsko naselje la Pointe Courte. Mjestašce kao da egzistira izvan vremena i modernosti –sa suvremenom Francuskom dijeli jedino željeznicu. Mladi ljubavni par – ona je Parižanka, a on lokalac – dolazi ovdje na nekoliko dana kako bi odlučili o sudbini svoje veze. Po uzoru na Faulknerove Dvije palme sineastica povezuje dva potpuno različita svijeta u kompleksnu narativnu strukturu. S jedne je strane materijalnost ribarskog seoceta i života njegovih stanovnika. Varda s okom etnografa promatra njihove svakodnevne rituale – ribare koji popravljaju svoje mreže, žene koje peru veš i djecu koja čiste školjke. Sa sjetom svojstvenom crno-bijelim fotografijama Eugèna Atgeta dokumentira način života koji nestaje. S druge strane tu je naglašena intelektualnost i nesigurnost urbanog bračnog para – on i ona izmjenjuju svoje kriptične replike – distancirani jedno od drugoga i svojeg okruženja. No Varda zna previše da bi sudila ili držala prodike. Ona prije svega nalazi ljepotu u kontrastima – svjetlo i sjena, drvo i metal, život i smrt (ribe i mačke). Bez ikakvog prethodnog iskustva i sa samo 25 godina Varda je realizirala svoj filmski prvijenac i pritom stvorila novu filmsku estetiku. Kako to obično biva s inovatorima La Pointe Courte doživio je komercijalni neuspjeh a Varda će se igranom filmu vratiti tek sedam godine kasnije s mnogo razvikanijim Cléo od 5 do 7. Međutim, ovo jedinstveno djelce koje je povjesničar Georges Sadoul slavno proglasio “pretečom francuskoga novog vala” u međuvremenu je, poput šarmantnog ribarskog naselja iz naslova, pronašlo svoje zasluženo mjesto na filmskoj karti – na sigurnoj udaljenosti od dominantnih struja. (Dina Pokrajac)
