Flanerski i elokventan portret Pariza šezdesetih. Grad koji se rastvara pod ženskim pogledom. Kronika o prolaznosti vremena. Kako žene vide i kako njih vidi svijet.
Razmažena pariška pop pjevačica iznenada se suočava s mogućnošću da ima rak. Više od smrti užasava je potencijalna ružnoća i osakaćenost. U prvoj sceni filma praznovjernoj Cléo u tarot kartama ukazuje se figura smrti. Vidovnjakinja joj sugerira kako ova karta može značiti i transformaciju ali Cléo nije tip žene koja se lako nosi s idejom sazrijevanja, starenja ili smrti. Kroz portret žene čiji se osjećaj sebstva ne formira u skladu s vlastitim željama i pobudama već potrebom da dobije odobrenje okoline, Varda preispituje taštinu koja se krije iza ženske ljepote. Pariz postaje dvorana ogledala u kojoj izlozi i lica prolaznika reflektiraju junakinjina unutarnja stanja. Pratimo je (u gotovo realnom vremenu) tijekom dva sata koja prethode užasavajućem liječničkom pregledu nakon kojeg će konačno saznati svoju sudbinu. Pritom prolazi odiseju od sljepoće do osviještenosti, od samodopadnosti do možebitne ljubavi. Cléo se prepušta stihiji napučenih pariških ulica a njezin osjećaj dezorijentiranosti sve više raste. Na radiju odzvanjaju vijesti o Alžirskom ratu, susretu Kennedyja i Hruščova… Studenti bučno demonstriraju. Stvarni svijet nastoji penetrirati njezinu subjektivnost. Kroz niz slučajnih susreta, ponekad neugodnih, ponekad ljupkih, blazirana i lutkolika junakinja polako prihvaća potencijalno oslobađajuću neurednost života. Ona se budi – rekao bi Mladen Mladenović. S onu stranu napetosti između površne ljepote visokog sjaja i zastrašujuće neuglađenosti “stvarnog života” nazire se mogućnost empatije. (Dina Pokrajac)
