Da bi „zaštitili“ i replicirali sjemenje iz ratom poharanih usjeva sirijskog Alepa, znanstvenici iz Međunarodnog centra za poljoprivredno istraživanje u sušnim područjima (ICARDA) pokreću gensku banku. Sjeme se transportira preko Bejruta na norveški otok Svalbard, gdje se nalazi njezina baza. Ta ista banka postaje nešto poput njegove Noine arke, dok sjeme preuzima simboličnu ulogu „izbjeglica“. Za prave sirijske izbjeglice rezerviran je mukotrpni rad na poljima libanonske doline Beqaa. Igrajući na geografski i kulturološki sraz ratnog Alepa i idiličnog Svalbarda, autorica u filmu smireno operira motivima bioraznolikosti, klimatskih promjena, korporativne politike i otpornosti. „Gliste su sretne kad je zemlja zdrava“, kaže jedan od autoričinih aktera koji se bavi organskom poljoprivredom. U današnjem svijetu ima sve manje sretnih glista. Jer dok se na području Levanta sjeme suočava sa sušom i globalnim poljoprivrednim korporacijama, na norveškom krajnjem sjeveru prijete mu globalno zatopljenje i glečeri koji se otapaju. Pokušaji savladavanja tih katastrofa krajnje su ambivalentni. Zato autorica promatra antropocen kao bizarni spoj ljepote i horora.

(Dragan Rubeša)

Nagrade i festivali: 

BERLINALE  FORUM – svjetska premijera; CPH:DOX – New Vision Award; DOKUFEST – Green Dox, SHEFFIELD IDF –  Environmental Award