U listopadu 1906. godine Wilhelm Voigt, postolar koji je postao prevarant, ušao je u kopeničku vijećnicu s grupicom vojnika koje je pokupio na ulici i uhitio gradonačelnika; Voigt je to mogao učiniti jer je nosio uniformu vojnog kapetana. To je povijesno točno – slučaj je postao svjetski poznat. Carl Zuckmayer potom je pretvorio tu priču u satiru pruske vojne kulture partikularno, i opsjednutost Njemačkog Carstva redom i poslušnošću generalno: sve što njegov Voigt želi jest postati pošten građanin nakon što je proveo vrijeme u zatvoru. No nažalost, jedino što sve zanima jest je li služio u vojsci – ako nema dokaza o služenju vojske, nema boravišne dozvole, što znači da nema posla, ni putovnice, ni ičega. Kada Voigt zauzme kopeničku vijećnicu, on samo želi putovnicu – da bi dobio posao i boravišnu dozvolu i vodio pristojan civilni život; no ured za te stvari nalazi se negdje drugdje… Poput tolikih filmova iz toga perioda, Kapetan iz Köpenicka ideološki proturječi samomu sebi: možemo ga interpretirati kao poziv na građanski neposluh (silno potreban narodu kojim autoritativno upravljaju njegovi izabrani predstavnici), no prisutno je i nešto utješno, umirujuće, iz gledišta publike (niže) srednje klase gotovo apologetski u Voigtovim pučkim manirama, psina namijenjena glavešinama. No jedno je sigurno: izrugivanje vojske u vrijeme kad je BRD nakon podugačkih rasprava (a možda i prljave igre najviših nacionalnih ešalona) konačno dobio svoju vojsku nije primljeno blagonaklono u mnogim konzervativnim krugovima.