Nakon godina provedenih kao ratni zarobljenik u SSSR-u, Heinz Weimann vraća se kući u bavarsko seoce Bärenweiler. Sve što želi jest početi ispočetka, nastaviti svoj stari život farmera. Nedugo nakon njegova povratka, na Dan zahvalnosti, gradonačelnik Bärenweilera primi obavijest od okupacijskih sila da selo mora biti napušteno jer američko zrakoplovstvo tamo želi izgraditi novi aerodrom. Gradonačelniku se to nimalo ne sviđa, no odustaje od odupiranja kada mu njegovi nadređeni odbiju pomoći; jednako kao i lokalni svećenik, kojeg također napušta biskup. Cijelo to vrijeme Weimann počinje okupljati seljake, koji bivaju premlaćeni od policije kad pokušaju prosvjedovati ispred regionalnog parlamenta. Kad se pročuje o očajničkim pokušajima stanovnika Bärenweilera da se odupru SAD-u i njihovim BRD-ovskim lakejima, ostatak republike (kao i DDR-a) osvješćuje svoj kolektivni glas… Temeljen na novinskom članku o sličnom događaju u selu Hammelburg, Osuđeno selo postalo je jedan od najneočekivanijih i najpametnijih pothvata rane faze BRD-ova filma – pogotovo kad ga promatramo u kontekstu drugih djela koja su podjednako nastojala potaknuti sveopću agitaciju: u pitanju je ništa drugo doli obrada revolucionarne tematike u stilu Heimatfilma. Svi ključni likovi, dotad dobro uhodani u jednom od najosebujnijih filmskih žanrova BRD-a toga doba, prisutni su: autsajder koji dolazi u tijesno povezan ruralni kozmos (tu je to ratni zarobljenik koji se vraća kući; u BRD-u mogao je biti u pitanju i izbjeglica); svećenik i gradonačelnik kao predstavnici reda, bivša ljubav sada udana za pogrešnog tipa itd. No kolektivna akcija izbija u prvi plan tamo gdje bi inače bila u fokusu individualna drama. Osuđeno selo bilo je namijenjeno prikazivanju i u BRD-u i u DDR-u; no potonje se nije dogodilo zbog intervencije Interministerielle Ausschuß für Ost-West-Filmfragen. To što je Hellbergovo usamljeno remek-djelo dobilo na domaćoj aktualnosti kad su se stanovnici odbili preseliti i napustiti svoje kuće koje su odjednom proglašene preblizu granici s BRD-om, bilo je iznenađujuće…