Legenda kaže kako je Will Tremper (poput Gerharda T. Buchholza, echt konzervativnog anarhista iz Adenauerove ere) vidio kratki film Georga Tresslera o tome kako bolje uzgajati krumpire i pomislio: Ako taj tip može učiniti da uzgajanje povrća izgleda kao triler, što će biti u stanju napraviti s teškom i uzbudljivom temom poput mladenačke delinkvencije? Tako su nastali Uličari, i s njima neorealistični stil BRD-ova filma – koji, na bliži pogled, nije bio bez presedana. Znakovito je da je Tremper zamijetio Tresslera zahvaljujući produkciji potpomognutoj Marshallovim planom – mnoge verističke igrane dugometražne filmove osmislili su i/ili režirali ljudi povezani s filmskim krilom Plana obnove Europe (Louis Agotay, Stuart Schulberg, Victor Vicas…).Dobar je tajming dakle itekako utjecao na izniman uspjeh filma: 1956./1957. bila je prekretnica u povijesti BRD-a: mlada nacija konačno je uhvatila korak s ostatkom zapadnog svijeta u smislu modernizma – stvorena je kritična kulturna masa. Uličari  utjelovljuju to načinom na koji promatra Berlin (Zapad): film je toliko zaljubljen u prostranu i otvorenu novu arhitekturu (npr. zajednička dvorana za plivanje na početku filma), dok je istovremeno akutno svjestan sveprisutnih ruševina. Osim toga, film je uspio usrećiti sve: konzervativci su dobili priču o mladim kriminalcima koji ne prezaju ni pred čim (što je jedino što im je mladenački bunt predstavljao: neposluh koji treba najstrože kazniti); progresivci su vidjeli BRD pun problema koji su poznavali iz iskustva, ali ga nikad nisu vidjeli prikazanog takvim na velikom ekranu; dok su tinejdžeri uživali u tome da gledaju domaće glumce (cure i dečke poput njih samih, teoretski!) koji se ponašaju i čak izgledaju poput Jamesa Deana i dr.