Za razliku od njezinih romantičnih brežuljaka načičkanih čempresima, postoji i ona druga industrijska „crvena Toskana“ s čeličanama Piombina i tvornicama Piaggio u Pontederi, koja nije vidljiva iz Ivoryjeve sobe s pogledom. U takvom mlijeu odrastale su članice soul benda Le Stars – Viviana, Manuela, Rossella, Daniela i Franca. Zahvaljujući jednom promotoru, stanovitom Sagginiju, pružila im se šansa da napuste svoju učmalu toskansku provinciju i krenu na veliku azijsku turneju. Dok su te burne 1968. studenti okupirali sveučilišta, one su naoružane glazbenim instrumentima i soulom krenule na egzotično putovanje sanajući o slavi. Ali umjesto slave, dočekala ih je vijetnamska klaonica, u kojoj su morale svirkom zabavljati američke trupe. Tri mjeseca u paklu, u vječnom strahu od smrti. Ali teror se nastavio i nakon njihova povratka u Italiju. Nakon Vijetkongovaca, sada su se našle na nišanu talijanskih pacifista koji su ih optuživali da su se prodale američkom militarizmu. Iako su se one branile da su samo potpisale ugovor. Autoričin doks krajnje je oprezan i kontroliran, za što prvenstveno možemo zahvaliti njezinu snimatelju Danieleu Ciprìju. Riječ je o filmu koji promatra ranjivost ljudske duše. Film u kojem strah od smrti i horor patnje kolaju njegovim venama. (Dragan Rubeša)
Nagrade i festivali:
La Biennale di Venezia – Sconfini (2018); Nagrade David di Donatello – nominacija za najbolji dokumentarni film
Wilma Labate rođena je u Rimu 1949. godine. Od Genove do Palestine. Od anarhista (Maledetta mia) do toskanskih soul dama (Zbogom Sajgone). Od radnica i sindikalista Fiata (Signorina Effe) do blindiranog policijskog vozila koje prevozi političkog zatvorenika prema talijanskom Sjeveru (La mia generazione). Bilo da je riječ o doksu ili igranom filmu, uvijek je u prvom planu ta „prokleta“ i krajnje ekspresivna talijanska stvarnost.
