Ray je vječno alkoholizirani autorov otac. Liz je autorova majka, ovisnica o nikotinu, štrikanju i slagalicama. Oni postaju dominantni motiv njegovih umjetničkih fotografija u kojima je dokumentirao vlastito odrastanje u siromašnoj četvrti Birminghama u doba tačerizma. Zato je autorov filmski debi produžena ruka njegova fotografskog opusa. Kao da mu je tom iskrenom filmskom gestom, oslobođenom od mizerabilizma i sentimentalnih poteza tipičnih za britansku „kitchen sink“ socijalu, odlučio podariti pokret. Ovdje smo daleko od romantičnih obiteljskih kronika Terencea Daviesa, premda ih združuje slična melankolija. Njihovi su životi poput ofucane čipkaste zavjese i poderanih tapeta koji krase njihov stan. Zato je Billinghamov odnos prema privatnosti, mrtvilu i repetitivnosti gotovo beckettovski. Jedini predmet koji Rayu pravi društvo je njegov stari radio, uz sjećanja koja se raspadaju poput njegovih pluća. Kao da je autor podario šansu svom filmu da zamisli ono što će se dogoditi kad on više ne bude iza kamere i kada se ugasi prskalica koja je jednom dječaku uljepšala noćno druženje s prijateljima u ritmovima Musical Youtha. (Dragan Rubeša)

Nagrade i festivali:

Posebno priznanje žirija – Locarno Film Festival (2018); CPH PIX (2018); Nagrada Douglas Hickox najbolji producent i scenografija – British Independent Film Awards (2018); Velika nagrada žirija – Seville European Film Festival (2018); Nominacija za najbolji filmski prvijenac – BAFTA (2019)