Zatekli smo se u svijetu apokaliptičnog i tajanstvenog reda. Svijetu opsjednutom fašističkom sigurnošću i videonadzorom sa svojim parking zonama, zaštitarima koji patroliraju u SUV mrcinama, neprobojnim vilama, biotehnološkim hubovima, hramovima bizarnih sekti i klinikama za estetsku kirurgiju. Tehnološki park Sophia Antipolis lociran na brdu između Antibesa i Cannesa uljuljan u znan-fan vibru kao ideju eminentne katastrofe, u stvari je anti-polis (anti-država). Tipično linčovski prostor osmišljen kao simulakr Silicijske doline, s Azurnom obalom umjesto Kalifornije, koji bi se jako svidio Houellebecqu. Tu su i pripadnici paravojne neofašističke grupacije koji paze na sigurnost žitelja i djelatnika Antipolisa. Sve te likove autor povezuje sa smrću jedne djevojke čiji su karbonizirani ostaci pronađeni u jednoj garaži. Iako njezino tijelo više funkcionira kao nadrealni cadavre exquis koji priziva Bressona, nego kao materijal za punokrvni noir. No taj utopijski „(metro)polis“ koji se u početku njegove izgradnje u sedamdesetima smatrao tehnološkim čudom, ostaje u Verniera jednako misteriozan i nedostižan. Nešto poput sablasnog simbola kraja civilizacije. (Dragan Rubeša)
Nagrade i festivali:
Nominacija za Zlatnog leoparda – Locarno Film Festival (2018); San Sebastián International Film Festival (2018)
Virgil Vernier rođen je u Parizu 1976. godine. Prvi kratkiš (Karine) snimio je 2001. godine, a 2006 režirao je u tandemu s Ilanom Klipperom Simulation – prvi dio dokumentarnog diptiha Flics. Nakon hvaljenog dugometražnog debija Mercuriales njegov drugi igrani film Sophia Antipolis premijerno je prikazan lani u Locarnu.