Nakon vožnje taksijem, Panahi nanovo sjeda u auto. Samo što se vožnja sada promatra u diskursu istrage, fokusirana na pitanje istine i stupanj manipulacije filmske slike. Sve započinje dramatičnom videoporukom jedne djevojke, koja ne može ostvariti san o odlasku na studij glume, jer joj to obitelj ne dopušta. Vertikalni ekran smartphonea naglo prelazi u klasični filmski format, kad poznata glumica Behnaz Jafari, koja je primila njezinu poruku, u šoku moli režisera da je prati u izolirano selo u kojem je djevojka odrasla. Selo je to u kojem se prepucij nakon obrezivanja konzervira u soli i zakopa. No kad bismo se referirali na autorov recentni introspektivni komad snimljen u kućnom pritvoru, to nije film. To je igra filmskih ogledala, rastrgana između sumnje i činjenica. Ali Panahijevo putovanje u tu daleku regiju, ujedno je i povijest iranskog filma, kroz mitsku figure Kobre Saeedi, poznate kao Shahrzad, koja je nakon islamske revolucije pala u zaborav. Tri lica glumica. Shahrzad, Behnaz i Marziyeh. Jedna je bila slavna u sedamdesetima. Druga je slavna danas. Treća je sanjala o slavi, ali joj sredina to nije dopustila. (Dragan Rubeša)
Nagrade i festivali:
Najbolji scenarij – Cannes Film Festival (2018); Najbolji film – Antalya Golden Orange Film Festival (2018); Nagrada Douglas Sirk – Hamburg Film Festival (2018); IndieLisboa (2019)
Džafar Panahi rođen je u Mianehu 1960. godine. Sineast je u kućnom pritvoru. Prvi film Bijeli balon osvojio je cannesku Zlatnu kameru kao najbolji debi. S Ogledalom je osvojio Zlatnog leoparda na filmskom festivalu u Locarnu. S Krugom je osvojio Zlatnog lava na venecijanskoj Mostri, dok je s Taksijem osvojio Zlatnog medvjeda i otvorio 8. izdanje Subversive Film Festivala. Najnoviji autorov film 3 lica iskreni je hommage njegovu mentoru Kiarostamiju.
