Chantal Akerman: Moja majka se smije
Prevoditeljica: Milena Ostojić
Urednica: Dina Pokrajac
Za izdavača: Nikola Devčić
Oblikovanje: Dejan Dragosavac Ruta
Godina izdanja: 2025.
Renomiranoj belgijskoj redateljici Chantal Akerman 2013. umire majka. Doletjela je iz New Yorka u Bruxelles kako bi se brinula za nju, a između odijevanja, hranjenja i stavljanja u krevet, napisala je ovaj kratki roman. Pisala je o svom djetinjstvu, bijegu njezine majke iz Auschwitza, o kojem nikad nije pričala, problemima u odnosu sa svojom djevojkom C., svom strahu što će učiniti kad joj majka umre. Između tih nesavršeno savršenih fragmenata zapisa o vlastitom životu smjestila je fotograme iz svojih filmova. Moja majka se smije dnevnička je destilacija tema kojima se Akerman bavila tijekom svog kreativnog života i izlaganje najjednostavnije i najkompliciranije ljubavne priče od svih: one između majke i kćeri.
U maniri svojih „hiperealističnih“ filmova Akerman piše ove memoare buntovnim i eksperimentalnim stilom koji svojom jednostavnošću, repeticijom i oskudnom interpunkcijom asocira na Gertrude Stein a ostali književni srodnici koje priziva su Dnevnik korote Rolanda Barthesa i Vrlo blaga smrt Simone de Beauvoir. Praktički svi njeni filmovi koji govore o licima, ujedno su i filmovi u prvom licu. Ali govoriti u prvom licu ne znači biti narcisoidan, već dijeliti sa svima ono najdublje i najintimnije. Ova priča o majčinstvu, paradoksu bolesti i jezika nastala je gotovo istovremeno kad i njezin posljednji film No Home Movie. No bilo bi pogrešno u njima iščitavati elaboriranu suicidalnu poruku. U pitanju je važan dokument za daljnju recepciju i interpretaciju opusa Chantal Akerman koji produbljuje mnoge kompleksne niti koje čine tkanje njezinih filmova.
Chantal Akerman (1950-2015) bila je belgijska redateljica, scenaristica, glumica i producentica, umjetnica i profesorica filma. Imala je samo 18 godina kada je snimila svoj prvi film, Raznesi moj grad (1968), koji je zahvaljujući svom crnom humoru i anarhičnoj energiji postao antologijskim ostvarenjem kratkog metra. Nakon toga snimila je još četrdesetak filmskih i TV radova različitih vrsta, žanrova i formata, u rasponu od strukturalističkih i epistolarnih eseja pa sve do mjuzikala i slapstick komedija. Njezin najpoznatiji film, Jeanne Dielmann, 23 Commerce Quay, 1080 Bruxelles (1975), često se nalazi na popisima najboljih filmova svih vremena, a uvrštava ga se među pionirske uratke feminističkog filma i estetike slow cinema. Akerman je samouka redateljica: filmsku akademiju INSAS u Bruxellesu napustila je nakon svega tri mjeseca studija, a svoje formativne godine provela je u avangardnim i modernističkim krugovima New Yorka 1970-ih. Njene filmove karakteriziraju reducirani filmski jezik i stilski minimalizam, korištenje trajanja kao izražajnog sredstva, opservacijske metode snimanja te fluidan odnos prema identitetu i seksualnosti.
