Heiny Srour: Žena, Arapkinja i… filmašica

Prevoditeljica: Milena Ostojić
Urednica: Dina Pokrajac
Za izdavača: Nikola Devčić
Oblikovanje: Dejan Dragosavac Ruta
Godina izdanja: 2026.

Esej Žena, Arapkinja i… filmašica izvorno je objavljen pod naslovom „Femme, Arabe et… cinéaste“ u knjizi Paroles… elles tournent! koju je priredio kolektiv Des femmes de Musidora (Pariz: Éditions des femmes, 1976). Bila je to prva knjiga na francuskom jeziku koja je pružila pregled iskustava prvog vala filmašica koji se pojavio sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Ponovno je objavljen u časopisu CinemArabe 4–5 (1976). Za razumijevanje ovog članka danas, važno je znati da je marksizam sedamdesetih godina bio vrlo pomodan zbog uvjerljive pobjede Vijetnamaca nad SAD-om. Većina antiimperijalista rado su se predstavljali kao marksisti, ali mnogi od njih, pogotovo u arapskom svijetu, htjeli su cenzurirati subverzivnu stranu marksizma: njegov odvažni feminizam. U kontekstu moralnog terora protiv ženskog oslobođenja koji je vladao u arapskom svijetu, Narodni front za oslobođenje okupiranog arapskog zaljeva (The People’s Front for the Liberation of the Occupied Arabian Gulf, PFLOAG) hrabro je prakticirao feminizam odozdo, poticao pozitivnu diskriminaciju žena i oslobađao ih ne čekajući konačnu pobjedu. PFLOAG je išao protiv struje: većina oslobodilačkih pokreta (Alžir, Palestina itd.) isticala je pojedine žene kao simbole, odgađala žensko oslobođenje do pobjede, koristila njihovu energiju kako bi brže došla na vlast, a nakon toga im uskraćivala prava.

Henry Srour, rođena 1945. u Bejrutu, studirala je sociologiju na Ecole Supérieure des Lettres u Bejrutu i socijalnu antropologiju na Sorbonni u Parizu, gdje je bila studentica marksističkog sociologa Maximea Rodinsona i antropologa te filmskog autora Jeana Roucha. Godine 1969., dok je bila na doktorskom studiju, tijekom kojeg se bavila društvenim položajem Libanonki i Arapkinja [MF1.1], te radila kao novinarka za časopis AfricAsia, otkrila je Narodni front za oslobođenje okupiranog Arapskog zaljeva (PFLOAG), pokret koji je predvodio ustanak protiv omanskog sultana (koji je imao britansku potporu) u provinciji Dofar. Kako bi snimila film o tom feminističkom pokretu, provela je dvije godine intenzivno istražujući i prikupljajući potrebna sredstva prije odlaska u Dofar. Srour i njezina ekipa krenuli su s jemenske granice i pješice prešli 800 kilometara pustinje i planina, po kojima su padale bombe britanskog Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (RAF), da bi došli do bojišta i zabilježili jedini dokument iz srca Oslobođenog područja. Kucnuo je čas oslobođenja završen je 1974. godine i ušao je u selekciju za Cannes Film Festival, čime je Srour postala prva žena iz zemlje Trećeg svijeta u programu prestižnog međunarodnog festivala. Ukupno deset godina svoga života posvetila je radu na ovome dokumentarcu, uključujući četiri godine restauracije. Šest joj je godina trebalo da snimi sljedeći film, Leila i vukovi (1984.) u kojem razotkriva skrivene povijesti žena u pokretu otpora, posebice u Palestini i Libanonu, gradeći estetski i politički ambiciozan kolaž povijesti, folklora, mita i arhivskih materijala. Kako sama opisuje: „Zašto žene ne bi smjele biti ambiciozne? Jer muškarci samo žele da se žene bave isključivo ‘ženskim’ problemima poput doma, obitelji i tako dalje; žele nas getoizirati. Zamjeram im to. Mi se moramo baviti i problemima od javnog interesa, kao i političkim problemima.“ Otkako je pokrenula feminističku studijsku grupu u Libanonu ranih 1960-ih, Heiny Srour neprestano progovara o položaju žena, posebno u arapskim društvima. Opsežno je pisala i govorila o slici i ulozi žena u arapskim kinematografijama. Godine 1978., zajedno s tuniskom filmskom autoricom Selmom Baccar i egipatskom filmskom povjesničarkom Magdom Wassef, objavila je manifest „U prilog vlastitom izražavanju Arapkinja“, a do danas se i dalje strastveno bavi feminističkim aktivizmom. Među njezinim kasnijim radovima ističe se film snimljen u Vijetnamu (Pobunjene Vijetnamke, 1995.) te Raspjevani šeik (1991.) kao jedini film snimljen o egipatskom političkom pjevaču Sheikhu Imamu u njegovu domu i četvrti.