*Projekcija, razgovor, predstavljanje knjige i projekta uz prisustvo autora Camila Restrepa
moderira: Dina Pokrajac
Ratno doba. Žena se sklanja u svoju sobu. Sjećanja na fotografije, filmove, slike i knjige izranjaju na površinu, rezonirajući s nasiljem izvana. Evokacija ovih umjetničkih djela nastanjuje njezinu samoću i stvara prostor otpora za nju. Između dokumentarca i fikcije, Soba sjena nudi novi način prikazivanja povijesti umjetnosti.
Nagrade i festivali:
FID Marseille (2024); Bogotá IFF (2024); Cali IFF (2024); RIDM
Soba sjena nastavak je razmišljanja koje sam započeo u svojem kratkom dokumentarcu Impresije o ratu, u kojemu me zanimao nastanak i kruženje različitih slika kolumbijskog oružanog sukoba. Soba sjena inspirirana je serijom fotomontaža Marthe Rosler “House Beautiful: Bringing the War Home”. U toj seriji, nastaloj od 1967. nadalje, Martha Rosler kombinira slike iz različitih izvora kako bi propitala medijsko izvještavanje o Vijetnamskom ratu. Poput tih kolaža, Soba sjena poziv je na preispitivanje uloge slika donesenih iz zona sukoba. U svijetu zasićenom ekranima, film postavlja i pitanje što znači prikazati ili ne prikazati neku sliku. U ovom slučaju, rat koji prijeti protagonistici nikada nije prikazan.
Radnja filma odvija se unutar sobe osvijetljene prozorom, poput kamere u prirodnoj veličini u koju svjetlost ulazi kroz otvor. To je svojevrsna camera obscura, na koju se i sam naslov filma referira. Prisutnost rata daje se naslutiti samo u zvukovima vrisaka i eksplozija koji dopiru kroz prozor sobe. Ta izvanekranska prisutnost često zaokuplja pažnju žene, koja se stalno iznova vraća do prozora kako bi pogledala van. Ono što njezin pogled vidi postaje jasno iz misli koje izgovara naglas. Dojam o ratu dobivamo preko više vrsta umjetničkih djela koja žena opisuje.
Fikcionalni element Sobe sjena teži stvaranju alegorije reprezentacije, spajajući kameru i zamišljenu galeriju unutar istog prostora. Taj prostor nastanjuje svijest – svijest protagonistice. Zahvaljujući njoj – i zbog nje – slike u toj sobi postoje i imaju značenje.
Početni monolog žene od posebnog je značenja zato što daje ključ za razumijevanje filma. Protagonistica se poistovjećuje s mitskom figurom žene koju opisuje – žene koja je rodila umjetničku reprezentaciju. Iscrtavanjem obrisa sjene svojeg ljubavnika na zidu, ona je sačuvala trag čovjeka koji je otišao u rat. Obris sjene postaje trag njegova nestanka. Kao u legendi, protagonistica Sobe sjena nastoji dati sliku neuhvatljive prisutnosti rata koji se odvija izvan kadra.
U tom alegorijskom okviru odvija se dokumentarni film. Uz primjere iz povijesti umjetnosti i kinematografije, film nas vodi na putovanje kroz djela koja nam pomažu razumjeti da umjetnost koliko predstavlja svijet toliko i propituje njegove reprezentacije. Soba sjena okuplja djela koja istražuju ulogu slike kao vektora ideologije ili kao oruđa za emancipaciju. Među spomenutim su umjetnicima Bertolt Brecht, Paul Grimault, Paul Klee, Milan Kundera, Susan Meiselas, Martha Rosler, John Smith, Travis i Erin Wilkerson. Njihova djela također nisu prikazana. Odričući se lakih rješenja i doslovnog prikaza, film i formalno slijedi svoju temu reprezentacije. Gledatelja poziva na aktivno traganje za tekstovima, fotografijama, slikama i filmovima koji su spomenuti.
Deset monologa iz filma odabrano je iz 26 tekstova koji će biti objavljeni u izdanju Elías Querejeta Zine Eskola (Škola filma Elías Querejeta u San Sebastiánu), koja je podržala projekt od samog početka. Film i knjiga rezultat su filmskih radionica koje sam vodio u toj školi 2020. i 2021. godine – radionica u kojima sam poticao na razmišljanje o ciljevima određenih slika proučavanjem djela koja su nastala s namjerom da izoštre pogled promatrača propitujući kontekst pojavljivanja neke slike, sustava reprezentacije ili pogleda na svijet.
Uz umjetnike spomenute u filmu, knjiga se referira i na radove Francisa Alÿsa, Fernanda Botera, Guya Deborda, Forensic Architecturea, Alexandera Klugea i Petera Schamonija, Cristóbala Leóna i Joaquína Cociñe, Chrisa Markera, Georgea Orwella, Charlotte Perkins Gilman, Sophie Ristelhueber, Deborah Stratman, Kidlata Tahimika, Renéa Vautiera, Roberta Walsera i Normana Wilkinsona.
Camilo Restrepo
Camilo Restrepo was born in Medellín (Colombia) in 1975 and lives and works in France. After studying visual arts at the École des Beaux-Arts in Paris, he began working in film. He is a member of L’Abominable, an artist-run film laboratory. His films have been screened and awarded at prestigious film festivals such as Cannes, Toronto and New York. He has twice won the Pardino d’Argento at Locarno. His feature debut Los Conductos (2020) won the GWFF Best First Feature Award at the Berlinale. He teaches at various universities, art and film schools, including the Elías Querejeta Zine Eskola, where he developed the Room of Shadows project. His films Impressions of War (2015), La bouche (2017) and Los Conductos (2020) have been screened at previous editions of the Subversive Film Festival.
